“Koreografija za kameru i plesače” – Slika=pokret

SLIKA-POKRET: necentriran skup promjenjivih elemenata koji međusobno agiraju i reagiraju.

– Gilles Deleuze

Tek je naizgled neobičan podatak kako je autor jednog od pionirskih hrvatskih eksperimentalno-dokumentarnih filmova “Koreografija za kameru i plesače” (1968), veliki Krešo Golik (1922. – 1996.), redatelj koji je u kolektivnom kulturnom imaginariju prvenstveno poznat po jednom od najboljih domaćih filmova svih vremena “Tko pjeva zlo ne misli” (1970) i legendarnoj TV-seriji “Gruntovčani” (1975). Svoju je autorsku rehabilitaciju nakon desetogodišnje stanke što je uslijedila nakon dugometražnog igranog filma “Djevojka i hrast” (1955), Golik otpočeo trima antologijskim dokumentarcima, od kojih je prvi, “Od 3 do 22” (1966), jedan od naših najboljih dokumentaraca uopće, a slijedili su ga jednako uvjerljivi “Šest koraka (do svjetskog rekorda)” (1967) i “Koreografija za kameru i plesače” (1968). Sva tri filma odlikuje izuzetan smisao za ritam utemeljen na dubinski promišljenoj montaži te razigrano korištenje filmskih planova čiji pomni odabir tvori inventivnu dramaturgiju filma.

Ove je karakteristike Golik do krajnosti doveo u prvom hrvatskom eksperimentalno- plesnom filmu, koji se naslovom referira na djelo “A Study in Choreography for Camera” (1945) kultne eksperimentalne pionirke Maye Deren. “Koreografija za kameru i plesače” na izrazito inventivan način koristi sve specifičnosti filmskog medija, prikazujući odabranu koreografiju legendarne figure domaćeg i svjetskog suvremenog plesa Vere Maletić, koju izvode članovi Studija za suvremeni ples. Glazbenu pratnju čini pak maestralna konkretna glazba velikog Ive Maleca – skladba “Minijature za Lewisa Carolla” (skladana 1964., a 1970. pretvorena i u baletnu točku) posvećena autoru začudne “Alice u zemlji čudesa”. U svome filmu iz 1968. godine Golik je tako okupio vrhunske domaće predstavnike modernističkih i avangardnih umjetničkih strujanja iz tog vremena, snimivši djelo pokretnih slika koje svojom suvremenošću stoji na braniku tadašnjih svjetskih naprednih umjetničkih praksi uopće, kako filmskih, tako i onih plesnih i glazbenih.

“Koreografija za kameru i plesače” započinje detaljem tijela plesača u crnim trikoima, u posvema bijelom okruženju lišenog svakog konkretnog označitelja; plutanjem u prostoru, omeđenom tek vječno tragajućim okom kamere. Nakon niza detaljnih planova izrazito apstraktne kvalitete, Golik prelazi na šire planove koji kontekstualiziraju prethodno viđene detalje, ali i usložnjavaju izlagački ritam cjeline. Njena izrazito upečatljiva, naizgled disonatna, a zapravo dubinski harmonična dinamika, počiva na precizno provedenom izoliranju određenih dijelova plesačkih tijela u pokretu, minucioznom kadriranju te njihovim uklapanjem u kompleksan montažni niz kojim se kadrom izoliranim pokretima i tijelima, animira mozaik pokretnih slika međusobno datog značenja.

Prema svjedočenju Vere Maletić, ples je koreografiran za statičnu kameru pošto u ono vrijeme Zagreb film nije imao dostupni pokretni snimateljski ekvivalent. No, Golik je uz pomoć promišljene upotrebe planova, rakursa i ritmične montaže dinamizirao, pokrenuo sliku, podarivši joj gotovo apstraktnu likovnu kvalitetu, na tragu Malecove pozadinske glazbe. Ritam pokreta usložnjen je montažnim ritmom slika koje se približavaju i udaljavaju od tijela u pokretu na neočekivane načine, tvoreći harmoniju u odnosu na prikazano; slika se zamagljuje i udvostručuje što je postignuto snimanjem plesača pred deformiranim staklom, čime se dodatno usložnjava struktura filma, sva sačinjena od odraza i distorzija na konačnom putu prema spajajućoj nadharmoniji prostora čistih ideja. Crne figure stavljene pred bijelu pozadinu vode nas onkraj dimenzija realnog, u svijet čiste apstrakcije u kojem forme našeg življenja poprimaju svoje konačno, nedostižno značenje. Tijela u pokretu pogurnuta su energijom misaonog oka koje ih stavlja unutar uokvirenog filmskog plana, poklanjajući im tako samostojeću vrijednost, ali i sposobnost kretanja kroz iluziju pokretnih slika, sposobnih za preobražavanje svijeta prema višoj potenciji svijesti.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.