“Gospodarica orlova” / “The Eagle Huntress” (2016) britanskog autora Otta Bella je poput purice savršeno servirane na nekoliko pladnjeva, oko stola na kojem se skupljaju svi štovači Boga kritičarske srednje struje – zadovoljit će ljubitelje vizualno raskošnih razglednica iz egzotičnog svijeta, mlade zaintrigirati jedinstvenom pričom o odrastanju u jednako egzotičnim uvjetima, a u eri sveopće medijske trampokalipse, nađu se i mnogi koji primjećuju vrijednost dokumentarnog slavlja dirljive sage o snažnoj mladoj ženi u muškom svijetu i muškom sportu. Prave teen ratnice u boju protiv stega tradicije, koja onda kada ne otima djecu pernatih dinosaura, PETA-inim iritiranjem kompenzira zadovoljavanje normi girl powera.
Trinaestogodišnja Aisholpani prva je djevojka u povijesti svijeta lova orlovima. Mala mongolska majstorica vještine za čije je prakticiranje tisućama godina trebalo imati pimpek među nogama, najbolja je heroina, ujedno i glavni predmet zgražanja stepskog patrijarhata. “Lov orlovima posao je za muškarce”, u Bellovu kameru bez ustezanja kliče konzervativno krilo nomadskih vukova. Ponosni otac male junakinje za seoske ćakule ipak ne mari, odlučivši Aisholpani naučiti drevnoj vještini koja će kulminaciju dosegnuti na prestižnom, godišnjem natjecanju orlovskih lovaca iz svih krajeva zemlje.
Moglo je i bolje, drugim riječima. Al’ baš je.
Kao sirovina spremna za obradu i pakiranje – u idealnim okolnostima – samo je trebalo iznaći način hvatanja sve snage antropološke i kulturološke, koliko i osobne, intimne revolucije niza filmičnih trenutaka. U idealnim okolnostima, jer najbolji protagonist orlovskog dokumentarca ipak je mongolska stepa, nudeći dahooduzimajuće slajsove netaknute azijske prirode. Cjelokupni dokumentarno-filmski paket, međutim, unatoč predivnim slikama i snažnoj ljudskoj podlozi nije ni upola toliko dobar. Zapravo, nije ni toliko grozan, koliko bolno iritantan i na trenutke doslovno negledljiv u svom potonuću u ponor zanatskih klišeja. Od sjajnog materijala, sklepan je lunapark iritabilnosti; od pite, ispečeno je govno. Ne samo zbog očigledno dječjeg narativa, već i vožnje na pogon čistog Hollywooda – onda kada se ne gubi u meditativnim krajolicima, prečesto uništenima najčizi soundtrackom otkada je izmišljena gauda, “Gospodarica orlova” do te mjere juriša kao skup najjeftinijih amerikaniziranih filmskih trikova da se ponekad čini kao parodija, iako je redatelj Otto Bell Britanac, doduše s njujorškom produkcijskom firmom…
Na trenutke, “Gospodarica orlova” gleda se kao eksploatacija novije ADD produkcije NatGea i Discoveryja, onih dokumentaraca koji se konzumiraju kao da je montažer sjedio sa štopericom, pa rezanjem i glazbom upumpavao dramu svakih nekoliko minuta, silom. Ako je nema, pa stvorit ćemo je! Ovo govance od pite niti smrdi niti miriše, ali to što je infantilno, ne znači odmah da je negledljivo loše. Zanatski, “Gospodarica” je korektno odrađen (i odlično snimljen) komad dramaturškog kiča, s pokojom prelijepom fotkom i pričom razvučenom na 87 minuta, iako se, ruku na srce, sve moglo ispričati u pola sata. Bez fejkanja drame, grozne naracije i soundtracka koji, onda kada Sia nije zadužena slati vomitozne inspiracijske parole s Instagrama, zvuči kao da je Coldplay poševio Deepaka Chopru. Moglo je i bolje, drugim riječima. Al’ baš je.
