Jedna od posljedica svijeta zahvaćenog globalizacijskim tendencijama jest činjenica olakšanog razumijevanja heterogenih društava. O kojem se god području radilo, nasilno implementiranje jednoobraznih modela rezultira društvenim potresima. No ta nam posvemašnja unifikacija omogućava precizno utvrditi elemente koji nezadovoljavajuće stanje podupiru. Utoliko ćemo u filmovima koji tematiziraju specifičnosti lokalne, i nama udaljene kulture, nesumnjivo pronaći prepoznatljive momente.

Jednodimenzionalna potrošačka kultura i njena krajnja negacija u ekonomski uvjetovanoj obespravljenosti, perpetuirajuća destruktivnost i ignorancija kao obrambeni mehanizam, činili su fluidni tematski okvir dokumentarističkog programa u ponedjeljak (Zagreb / Rijeka; 5. – 12.12.) završenog 14. Human Rights Film Festivala. Riječ je problematici već godinama u fokusu angažiranih dokumentarista, no prednost HRFF-a jest inzistiranje na pomicanju perspektive u autorskom pristupu temi.

Festival je i ove godine prikazao recentna ostvarenja nekih od najcjenjenijih autora – najveći postotak dokumentarnog programa uspjeli smo pogledati i o njemu niže napisati pokoji paragraf – čiji je izraz nerijetko izrazito avangardan, potvrdivši poziciju koju zauzima od početka, a to je naglašeni društveni angažman uz održavanje uspostavljene razine diskursa. Program je ponovno potvrdio kako je moguće inzistirati na kvaliteti, zadovoljivši istovremeno profile različitih publika. Zajednička crta onih hermetičnijih, kao i onih filmova koji dinamičnošću lakše ostvaruju komunikaciju jest humanistički pristup kao svjestan autorski odabir.

Storm Children: Book One
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Djeca oluje, knjiga prva”

Vjerojatno najveća filipinska redateljska zvijezda, Lav Diaz, samo je ove godine osvojila Zlatnog lava u Veneciji za igrani film “The Woman Who Left” / “Ang babaeng humayo” (2016). Diazova poetika uklapa se najbolju tradiciju tzv. slow cineme, donoseći sate naglašeno statičnih, temporalnošću opterećenih kadrova, čija estetika može biti predmet zasebnog proučavanja, neovisno o kontekstu.

Realistički Diazov prosede upisuje se i u dokumentarac prikazan na 14. HRFF-u –“Djeca oluje, knjiga prva” / “Storm Children: Book One” (2014.; ). Iz odabira kadrova, pažljive kompozicije i karakteristične fotografije proizlazi specifična atmosferičnost, koja ipak neće prevladati nad prikazom posvemašnje bijede u centru autorova interesa. Gledatelj filmu pristupa na dvije razine, onoj tematskoj kroz koju se provlače širi društveni odnosi i onoj specifično filmskoj. Film je Diazova posveta djeci jednog uništenog svijeta, po čijim krhotinama prebiru, no zasigurno ga takvog ne treba nanovo graditi. Skupina djece dane provodi skupljajući otpad, grupirajući se u improviziranim nastambama nastalima doslovno na ruševinama starih, uništenih u tajfunu. Diaz posjećuje otok Tacloban nekoliko mjeseci nakon razornog događaja, čije posljedice određuju vizuru filma. Koncentracija na totale i polutotale uz rijetko, ali funkcionalno prelaženje na srednje planove, karakteristika je Diazove poetike kojom minimalizira vlastite intervencije. Minimum kretanja i izostanak zvukova van mehaničkih, proizašlih iz rutiniranih pokreta snimanih, proizvode odsječke realnosti čija statičnost izaziva dojam promatranja fotografije.

Bitter Money
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Gorka nadnica”

Kamera će bilježiti prizore poput nasukanih brodova, koji sami izazivaju prigodne biblijske asocijacije. Iako Diaz stvarnost preoblikuje tek u smislu u kojem to čin snimanja čini nužnim, ipak pažljivim kadriranjem prizora suptilno naglašava uzroke ili razmjere problema (bijeda filipinskog slama i neadekvatne nastambe uzrok su brojnim žrtvama uslijed katastrofe). Kontrast između kompozicije kadrova i tragične sudbine portretiranih rezultira gotovo hipnotičkim učinkom. Nevjerojatna je Diazova moć pomirenja zahtjeva filmskog medija i suptilnog bilježenja materijala koji će proizvesti reakciju gledatelja.

Kinez Wang Bing na HRFF-u je bio zastupljen s čak dva filma kao još jedan od važnih redatelja realističkog postupka utemeljenog na čistoj opservaciji, bitno drugačijeg učinka na gledatelja. Bing će nas bez pretenzija da naglasi redateljsko umijeće ili odabere začudni filmski postupak, direktno uroniti u situaciju koju dokumentira. Metode direktnog filma iskorištava za nemilosrdno seciranje kineskog društva. Iako izostankom bilo kakvih intervencija i gledatelju nevidljivom prisutnošću postiže dojam potpune objektivnosti, odabir neuralgičnih točaka kineske socijalne stvarnosti proizvodi kritičku refleksiju.

“Gorkoj nadnici” / “Bitter Money” / “Ku Qian” (2016., ★ i 1/2) Wang Bing se orijentira na svijet kineskih tekstilnih radnika, čiji se teški uvjeti reflektiraju u narušenim odnosima, izostanku emocija i fatalističkom prepuštanju. Iako kamera prati više pojedinaca, u konačnici smo suočeni sa svojevrsnom deindividualizacijom koju proizvodi sam sistem. Otvorenost filmske strukture i neprekidno prebacivanje fokusa na novog protagonista – da bismo mu se u poodmaklom stadiju filma iznenada vratili – sugerira permanentno samoobnavljanje sustava koji će u dogledno vrijeme stare radnike nadomjestiti novima.

Egzil
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Egzil”

Isti postupci, tretman protagonista kao i izostanak ikakvog mogućeg razrješenja, obilježja su i drugog Bingovog filma “Ta’ang” (2016.; ). Iako nam redatelj uvodno daje nekoliko osnovnih informacija o nemirima na granici Kine i Mianmara, koji rezultiraju povlačenjima i migracijama stanovništva, nedostaje nam širi kontekst koji je u prvom slučaju opće poznata tema. Ipak, nesnalaženje neupućena gledatelja kao da odgovara dezorijentaciji snimanih subjekata. Utoliko “Ta’ang” ima izraženiju emocionalnu komponentnu, prisutnu kod samih protagonista koji još nisu dehumanizirani i utopljeni u bezličnu kolotečinu grada. Čak je i oštri Bingov realizam prekidan oniričkim sekvencama noćnih vatri, koje postaju mizanscenski okvir sugestivnog značenja.

Tema izbjeglica u europskom kontekstu blizu je zapadanja u eksploataciju na svim razinama, od senzacionalističkih izvještavanja do angažiranog dokumentiranja. Stoga je “Havarija” / “Havarie” (2016.; ★ i 1/2) Philipa Scheffnera zanimljivo rješenje jer će izostanak slike (čitav film predstavlja jedan kadar morske površine na kojoj se čas fokusira, čas zamagli izbjeglički brodić) teško izazvati salve prigodnog oduševljenja ili pomodnog suosjećanja. Zainteresirani gledatelj će pak sasvim paradoksalno – čuti. Film donosi depersonalizirane razgovore i svjedočanstva obje strane, izbjeglica i spasioca. Na plavom kadru prelama se svjetska situacija nesigurnosti, straha i raspada kontura starog društva. Iako ambiciozan u ideji, film ne iskorištava potencijal zvuka, kojem nedostaje punine i atmosferičnosti da bi nadoknadio izostanak vizualne komponente.

Izbjeglištvu iz vizure nepromjenjivog stanja pristupa Rithy Panh u filmskom eseju “Egzil” / “Exile” / “Exil” (2016.; ★ i 1/2) o kojem smo već opširnije pisali. Panh je redatelj koji opus posvećuje posljedicama režima Crvenih Kmera, a izbjeglištvo se nadaje kao tragična i konstantna životna činjenica u svakom povijesnom trenutku.

Austerlitz
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Austerlitz”

“Priče iz Illinoisa” / “The Illinois Parables” (2016.; Deborah Stratman još su jedno esejističko ostvarenje, koje povremeno zapada u čisti eksperiment uz opasnost da postane nepristupačno. Gotovo destilirajućim postupkom izdvaja se ono bitno, što svjedočiti o američkoj povijesti u cjelini. Međutim, potencijal se gubi u jednoličnosti koja proizlazi iz  poglavlja slične strukture i trajanja. Esej kao prostor poigravanja emocijom ostaje nerealiziran u svojoj punini.

Eksploatacijom tragedije, ne doduše i negativnom fascinacijom jer ona predstavlja emociju, koja u visoko tehnologiziranom svijetu više nije moguća, bavi se “Austerlitz” (2016.; ) Sergeja Loznice. Voajerističkim pristupom Loznica bilježi turistički posjet koncentracijskom logoru, dijagnosticirajući pritom stanje suvremenog duha masovnosti. Iako smo kao publika postavljeni u problematičnu poziciju nepozvanih promatrača, čime ni naš položaj nije oslobođen krivnje, rijetki će susreti turista i kamere izazivati instinktivnu i nesvjesnu nelagodu kao reakciju na očit nesrazmjer između mjesta komemoracije i pristupa posjetitelja.

Poprište masovnih zločina kao mjesto masovnog turizma možda je najkarikaturnije prikazano u kadru koji je poslužio za najavni plakat HRFF-a – nasmiješeni ispod natpisa Arbeit macht frei, turisti traže odgovarajući pozu, ne bi li najnoviju fotografiju trenutno odaslali u beskrajan virtualni prostor društvenih mreža.

Lo and Behold
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta”

Velikan svjetske dokumentaristike Werner Herzog u filmu “Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta” / “Lo and Behold, Reveries of the Connected World” (2016.; ) istražuje upravo taj aspekt interneta i njegove kontradiktorne učinake. U svojoj maniri pomno razrađuje temu, čija problematizacija postaje nužna za razumijevanje promjena u načinu mišljenja, pristupa sebi i drugima. Film se upisuje u jedno od ostvarenja na festivalu koji su mogli privući raznoliku publiku, a jednostavnom strukturom, odabirom sugovornika i neprekidnom izmjenom argumenata i protuargumenata, u potpunosti zaokuplja gledateljevu pažnju.

Izraelsko društvo, opterećeno političkom manipulacijom tragedije holokausta u fokusu interesa je redatelja Eyala Sivana, čiji je presjek filmova prikazan na ovogodišnjem izdanju Human Rights Film Festivala. Kao zagrebački gost Sivan je bio u prilici dodatno kontekstualizirati i aktualizirati svoj opus u odnosu na trenutne izraelske politike. Između ostalog, HRFF je prikazao simptomatični “Izkor” / “Izkor: Slaves of Memory” (1991.; ), koji precizno ocrtava razmjere indoktrinacije na granici groteske kao i političke manipulacije kolektivnog sjećanja. U ovu tematsku nišu svrstava se i slabija “Revolucija alfabeta” / “Revolution Alphabet” / “La Révolution de l’alphabet” (2015.; ) Erika Bullota, koji će problemu kulturnog pamćenja pristupiti iz vizure nasilnog prekida s tradicijom i posljedicama na suvremenu tursku kulturu. Filmu nedostaje odnos prema retradicionalizaciji prisutnoj posljednjih godina kao ključnog problema dvostruke uvjetovanosti turskog društva.

My Friend Boris Nemtsov
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Moj prijatelj Boris Njemcov”

Odveć je populistički filmski portret ruskog oporbenog političara, ubijenog u prošle godine u nerazjašnjenim okolnostima. Ono što je trebala biti reportaža Zosje Rodkevič, prerasta u film “Moj prijatelj Boris Njemcov” / “My Friend Boris Nemtsov” (2016.; ). Izrazito dinamičan, djelomično nam omogućava osjetiti neke aspekte Putinove autoritarnosti, no autoričin se interes veže uz Njemcova kao (privatnu) ličnost, a manje uz  rusku političku oporbu i ograničenja njena djelovanja. Tu negdje nastaje jaz između početnih intencija i očito uspostavljenog odnosa između redateljice i Njemcova. Rodkevič oprašta, ignorira i očito ne dovodi u pitanje stav Njemcova, koji će se – igrajući na šarm – razotkriti kao manipulativni, narcistički i nerijetko seksistički ustrojen političar, kako na privatnom, tako i na javnom planu. Uz to, kao bivši pripadnik Jeljcinovog kruga, definitivno je pripadnik elite koja političku paradigmu nema potrebe mijenjati. Izostanak kritičnosti vjerojatno proizlazi iz nasilne smrti, koja je na rusko društvo djelovala mobilizirajuće i postala okidač za antiputinovske prosvjede.

U srazu s jakim autorskim imenima, čiji pristup ispunjava komplementarne mogućnosti dokumentarnih filmova – tehničku izvrsnost i ozbiljnu razradu promatranog fenomena, neka ostvarenja nisu mogla doći do izražaja. Manje ambiciozni program istaknuo bi ih u pristupu, no nasuprot ovako postavljenoj konkurenciji djeluju kao vježbe. Takav je film “Ukratko” / “Long Story Short” (2016.; ★ i 1/2) Natalie Bookchin, koja donosi svjedočenja američkih beskućnika i neminovno otvara pitanja socijalne stratifikacije američkog društva. No izostanak pomaka ili gradacije u postupku, rezultirat će ravnodušnošću gledatelja.

Another Year
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Još jedna godina”

Nina de Vroome “Idejom mora” / “A See Change” / “Een idee van de zee” (2016.; ) pokušava na činjenici ovisnosti pomorskog gradića o moru izgraditi poetski intoniranu priču s povremenim iskliznućima u ekološku problematiku. Rezultat je film čije smjenjivanje kadrova umjesto dosezanja cjeline, nudi mnoštvo žarišta bez smislene razrade. Shengze Zhu donosi film “Još jedna godina” / “Another Year” (2016.; ), a u promjenama fokusa koje odgovaraju izmjeni mjeseci pratimo objedovanja anonimne kineske obitelji. Političnost iz filma neprekidno probija (što je uvijek slučaj koji se pretvara u pitanje kontrolira li je autor ili ne), ali svrhovitost se urušava u trosatnom trajanju.

Iako u nekim slučajevima dokumentarni program ovogodišnjeg HRFF-a oscilira i na trenutke je neujednačen, većina je filmova pomno odabrana, pridajući jednaku važnost kako filmskom jeziku utemeljenom na autorskoj osobnosti karakterističnog senzibiliteta, tako i temama koje su ili centralne točke suvremenosti ili se već godinama perpetuiraju bez razrješenja. Program je bezrezervno pristupio dekonstrukciji realnosti čije je fenomene na svim razinama sve teže vrijednosno rangirati. Dodamo li tome širu perspektivu, poput podizanja opće i političke svijesti o tretmanu određenih tema, dokumentarni program podržava tradiciju HRFF-a, uspostavljenu na tematskoj specifičnosti i izraženom kvalitativnom kriteriju odabira filmova.

Najbolji dokumentarni filmovi 14. HRFF-a (Hrvoje Krstičević):

“Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta” / “Lo and Behold, Reveries of the Connected World” (2016)

  • Režija: Werner Herzog
  • Zemlja podrijetla: SAD
  • Trajanje: 98 minuta
  • Ocjena: ★★★

“Dobri Amerikanac” / “A Good American” (2015)

  • Režija: Friedrich Moser
  • Zemlje podrijetla: SAD / Austrija
  • Trajanje: 100 minuta
  • Ocjena: ★★★

“Gorka nadnica” / “Bitter Money” / “Ku Qian” (2016)

  • Režija: Wang Bing
  • Zemlje podrijetla: Kina / Francuska
  • Trajanje: 152 minute
  • Ocjena: ★★ i 1/2

“Egzil” / “Exile” / “Exil” (2016)

  • Režija: Rithy Panh
  • Zemlja podrijetla: Francuska
  • Trajanje: 78 minuta
  • Ocjena: ★★ i 1/2

“Austerlitz” (2016)

  • Režija: Sergej Loznica
  • Zemlja podrijetla: Njemačka
  • Trajanje: 94 minute
  • Ocjena: ★★ i 1/2

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here