Prije komandanta Date i TBF-a električne ovce sanjao je američki SF-pisac Philip K. Dick. Nije bio jedini. Negdje u isto vrijeme, potkraj turbulentnih šezdesetih, u neuglednom sobičku sveučilišta UCLA, inženjer Leonard Kleinrock i nekoliko u struju uštekanih mu kolega ispisali su povijest. UCLA – Stanford 1:1. Čavrljanje kompjutera udaljenih sedamstotinjak kilometara, i rođenje nečega što će evolucijski Everest doseći zastavicom u njedrima svježe isteniranog dekoltea Kim Kej.
Film otvaranja 14. HRFF-a, “Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta” / “Lo and Behold, Reveries of the Connected World” (2016), povratak je Wernera Herzoga na istraživački kurs, nakon raubanja prašumsko-polarnog međuzemlja. Za štovatelje Velikog Herzogowskog, to je i povratak u topli zagrljaj autorskog prosedea čiji slatkasti cinizam možete namirisati na kilometar. Herzog je hipnotizirajuć i kad recitira listu namirnica prije odlaska u Kaufland, a da ne govorimo u trenucima vječno resetirajuće borbe za autorski ugled i buduće honorare.
Nijemac je i u “Beholdu” prije svega zaokupljen posljedičnom ikonografijom: zašto je dobrodošao ekspozicijski timun; ali zašto ne porađa ekstatičnu istinu, tek eventualno birokratsku, zakopanu unutar UCLA-ovog military tough servera. Bučan i nezgrapan, već od ranih nogu. Internet bez svijesti i snova o vlastitoj vrijednosti. Debeljuca iz osmog a s potencijalom.
Uobičajeno raspršena Herzogova struja svijesti ovdje je koliko-toliko pod kontrolom, obuzdana omeđenom epizodičnošću poglavlja (Rani dani, Crna strana, Umjetna inteligencija itd.) koji nužno ne posjeduju uzročno-posljedičnu povezanost sa zadanim internetskim tematom. Internet je poglavlje, veliko poglavlje, ali i dalje – tek poglavlje mnogo deblje ukoričene knjige moderne tehnologije.
Red tibetantskih redovnika na eBayu, red hipija alergičnih na wireless radijaciju, red iskorištavača i red iskorištavanih, red Elona Muska i svemirskih bljeskova… Granice između prihvatljivog i zabranjenog; dobrog ekstazija i loše recenzije o novom Herzogovom dokumentarcu, postale su još zamagljenije u 21. stoljeću. Ljudska zaokupljenost sebičnim metarskim radijusom ostala je pak nepromijenjena. Novost je tek digitalna revolucija koja je omogućila njen live stream.
Ima li onda, dovraga, smisla? Ima li išta smisla?
Red tibetantskih redovnika na eBayu, red hipija alergičnih na wireless radijaciju, red iskorištavača i red iskorištavanih, red Elona Muska i svemirskih bljeskova… Granice između prihvatljivog i zabranjenog; dobrog ekstazija i loše recenzije o novom Herzogovom dokumentarcu, postale su još zamagljenije u 21. stoljeću.
Herzog i dalje postavlja pitanja, premda odgovore ne dijeli national-geographicovski eksplicitno i matematički pravocrtno. Svjestan je Nijemac metastazirane kaotičnosti interneta, društvenih mreža i permanentno revidirajuće moderne tehnologije. Hondini roboti možda stišću hladnjikave zagrljaje, ali njihov mesnati uzor isporučuje fejsbuk-mjerače kukuruza i verbalne metke sposobne povrijediti, othkrnuti – ubiti, kao u slučaju jedne od protagonistica “Djece tranzicije” Matije Vukšića.
I da, analogni Herzog možda ponekad zvuči poput grintavog starca iz arhaičnog kako je nekad bilo bolje narativa. Ali čak je i veliki redatelj sprijateljen s činjenicom o uzaludnosti borbe protiv progresa i novih ideja. Jer, internet – kakav god da jest u trenutnom obliku – spada među najveća ljudska otkrića. Internet bez ljudi samo je žica bez soli. A ljude još uvijek stignemo dotaknuti. Makar i robotskom rukom. Tko je rekao da je put do središta labirinta jednostavan? Njegov nacrt vjerojatno ćemo opet najprije potražiti – na internetu.