Premijera sedam filmova, jedno eksperimentalno nadosnimavanje i Kritičko rešeto s profesionalnim snimateljem i filmskim autorom Borisom Poljakom, održani su preksinoć, 20. studenoga, u prepunom porečkom Klubu PFT-a u sklopu predstavljanja 12. Škole filma “Pulska filmska tvornica 2016.”.
Uz kratki uvod pojedinih autora prikazani su kratkih dokumentarni, eksperimentalni i hibridni filmovi “Na moru” Lare Šebelje, “Iz ogledala” Nastasje Miletić, “A Silent Struggle” Anđela Semolića, “Nervi” Aurore Dobrić, “1916.” Svena Ryšlavyja, “S.O.U.R.” Ivana Smoljana i “Gorenje” Michelea Bulešić.
Za nedovršeni “Dag Lev” Sande Letonje-Marjanović bilo je organizirano snimanje putem refleksije projiciranog materijala s disko kugle i ogledala na green screen, a prikazan nije niti “Polip”, improvizirani film voditelja škole Zorka Sirotića, Tome Zidića i Martina Šatovića koji ga također nisu uspjeli privesti kraju.
Kako je istaknuo Marko Zdravković-Kunac, moderator večeri i producent škole, Kritičko rešeto na kojemu gostujući filmaš analizira i komentira novonastale radove, neophodno je zbog činjenice što autori nemaju odmak te im je potrebna savjetodavna pomoć kako bi uspješno doradili svoje filmove. Poljak se nakon svake pojedine projekcije osvrnuo na prikazani film te diskutirao s mentorima, odmah na početku objasnivši pravila igre.
“Ne postoji objektivna vizija niti takva istina koja govori što je dobro a što loše. I zato nemojte preozbiljno shvatiti ono što govorim. Uz to, moramo uzeti u obzir olakšavajuće okolnosti zbog kratkog vremena izrade filma, iako vas nitko nikada neće pitati u koliko je vremena on realiziran.”
Aurora Dobrić objasnila je ideju iza “Nerva”, filma u kojemu je težinu novinarske profesije predstavila putem ekscesivnog ponavljanja istih radnji. Ista joj je sinula na radionici video novinarstva i medijske pismenosti Medionauti, koju je zatim pretočila u jednominutni eksperimentalni film. Prema Poljaku, autoričin film je baziran na ritmu i krupnim detaljima.
“To je uspjelo. Ali umjesto jačim ritmom, u početku je trebalo krenuti s dužim i sporijim kadrovima pa onda ubrzavati”, kazao je Poljak i potom objasnio čestu grešku autora koji u malo vremena pokušavaju reći previše stvari, umjesto da se posvete bitnom.
“Uvijek moramo misliti na publiku i percepciju, iako je teško biti autor i gledati istovremeno kao gledatelj. Zato je dobro pustiti film da odleži deset dana i onda ga doraditi”, dodao je Poljak.
Što bi bilo kada bi ogledalo bilo svjesno onoga što vidi, pitanje je na kojega je u kratkom eksperimentalnom filmu “Iz ogledala” odgovor pokušala pronaći Nastasja Miletić. Priča o njegovom životu, komentirao je Poljak, ima puno dobrih stvari, ali i neke koje mu se ne sviđaju. U prve spada to što je sniman poput amaterskih filmova iz 60-ih godina.
“Ima dosta elemenata zaigranosti i simpatičnosti koje su mi drage, poput zumiranja istrošenog u 70-ima. Nije mi se svidio prijelaz između performansa, pa se čine kao dva različita postupka koja nisu baš dobro legla. Problematične su i dvostruke kompozicije, kao i muzika koja je prejaka za temu. Ne radi se samo o njenoj velikoj prepoznatljivosti”, kazao je Poljak, koji je više puta tijekom večeri naglasio kako autori moraju paziti na odabir muzike zbog autorskih prava, ali i zbog toga što ona mora biti u funkciji filma. Muzika ne smije pojesti sam film, naglasio je Poljak.
O obmanjujućoj istini i njezinoj suprotnosti progovorio je u eksperimentalnom filmu “A Silent Struggle Anđelo Semolić, koji je priču ispričao putem prazne prostorije u kojoj tek mrak otkriva razigranu kompoziciju špiljskih slika.
“Film je kratko i cjelovito djelo, ali nisam siguran da bih ga shvatio bez autorovog objašnjenja. Ali u eksperimentalnom filmu ne mora sve biti objašnjeno. Ovakva vrsta filma treba trajati tako da te uvuče u priču, a ideju će potom podcrtavati likovni elementi”, rekao je Poljak koji nije imao druge opaske na ovaj dojmljiv rad.
Zanimljiv i poticajan za razmišljanje je po Poljakovim riječima dokumentarni film “S.O.U.R.” Ivana Smoljana, koji se pozabavio grafitima i parolama s kraja Drugog svjetskog rata i danas vidljivim na zgradama. I ovdje je problem muzika, odnosno pjesma “Bella ciao!”, s kojom se u filmu, u dramaturškom smislu, događa raskorak.
Mockumentary “1916.” Svena Ryšlavyja o Talijanima koji su te godine upali u Poreč kako bi uništili hidrobazu, bio je težak zadatak, smatra Poljak, zbog zahtjevnosti ove uobičajene forma u kojoj se kombiniraju elementi igranog i dokumentarnog filma. Međutim, rezultat je zanimljiv jer u sebi sadrži elemente ekspresionističkog filma. I ovdje, međutim, postoji problem s muzikom. Iako nije oduševljen filmom, Poljak u njemu vidi neke vrijednosti, a prije svega dobru zabavu filmske ekipe za vrijeme snimanja.
U eksperimentalnom “Gorenju” Michele Bulešić je također obradio temu rutinizacije života, no cilj mu nije bila kritika već iznošenje vlastitih emocija straha i borbe.
“Film je super. Nemam što kritizirati nego mogu samo hvaliti. Sve se vrti oko performansa, a film naginje prema art filmovima koje rade likovnjaci. Oni se bave određenim likovnim elementima i onda ih pokušavaju prikazati na filmski način. Izvrstan je i izbor muzike koja je u suzvučju s filmom, ritmom i atmosferom. Ali ovo je više galerijski film nego film za kino dvoranu. Svejedno, u njemu ne bih ništa mijenjao”, dodao je Poljak.
“Na moru” Lare Šebelje, koja je sama snimala radnje svog tate i djeda, donosi jedan dan u životu ribara. Poljak je naglasio kako ovo nije klasični dokumentarac iz kategorije poetskih dokumentaraca. Primjedbe je imao na tehničke greške poput preeksponiranosti, no u obzir treba uzeti činjenicu da je autorici ovo bilo prvo snimanje u životu.
O “Dag Levu” kojega publika nije imala priliku pogledati ali je zato prisustvovala snimanju jednoga segmenta, Sanda Letonja-Marjanović je kazala da se bavi multidimenzionalnom matematičkom formulom. Iako je trebao biti dokumentarni, film će biti hibrid.
“Ovdje se određeni materijal tretira na eksperimentalni način. Kod eksperimentalnog filma cijela priča je u disciplini i u početku ne znate gdje ćete otići”, kratko je poentirao Poljak te se potom osvrnuo na ovogodišnju školu.
“Generalna ocjena je super i sviđa mi se što postoje različiti pristupi. Dobro je što filmovi nemaju veze jedan s drugim jer se vidi da su autori dali svoje. Ovo je bila više radionica eksperimentalnog nego dokumentarnog filma, iako je danas ta granica među žanrovima pokidana”, zaključio je na kraju Poljak.
12. Škola filma održavala se u Klubu PFT-a od 10. do 20. studenog i kao i do sada sastojala se od razrade ideje i scenarija, snimanja te montaže. Škola je organizirana u suradnji s Kinoklubom Zagreb i Hrvatskim filmskim savezom, a uz financijsku pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade Kultura nova.
