Na 63. Pulskom filmskom festivalu jučer je (14.7.) dodijeljena Nagrada “Vedran Šamanović” koja se od 2010. godine, u čast preminulom filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću, jednom godišnje isporučuje filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu.
Nagradu je ove godine zaslužio poznati književnik i novinar, a odnedavno i novopečeni redatelj Pero Kvesić, za svoj dokumentarni film “Dum spiro spero” (2016) u produkciji Factuma.
“Film je nastao na neočekivanom, ali kako se pokazuje vrlo plodnom presjecištu dokumentarističkog žanra film-eseja i V-loga, internetskog audiovizualnog dnevnika, koji kod većinski tinejdžerskih autora i recipijenata funkcionira kao svojevrsni selfie u vremenu. Kvesićev selfie u vremenu ovu formu koristi iznimno uspješno, hipnotički uvlačeći gledatelja u svoju svakodnevicu i svjetonazorske kontemplacije.
“Kada se govori o filmu, dokumentarnom ili igranom, često se pomalo prijezirno gleda na odveć naglašenu ulogu naratora, odnosno na polaženje iz verbalnog, a ne iz slikovnog, kao onog specifično filmskog. Film-esej žanr je koji na vrlo zanimljiv način tretira odnos naratora i slike, ne pretpostavljajući jedan od ovih kanala drugom, gradeći među njima višesmjerne odnose.
“U ovom filmu te su kvalitete posebno razvidne. Sav vizualni materijal snimljen je neprofesionalnom kamericom u slabijoj kvaliteti te lo-fi estetici kućnoga videa; on je prljav, heterogen i ne oslanja se na raskošna, specifično filmska vizualna sredstva. Ipak, u svoj toj nepočešljanosti film je iznimno kompleksan i dramaturški gotovo savršen. Njegova minuciozna sižejna struktura temelji se na sitnim svakodnevnim detaljima kojima uspostavlja višeznačan i plastičan svijet u koji bivamo uvučeni te ga napeto gledamo dok se pred nama odvija pažljivo istkana pripovijest.
“U tradiciji najboljih film-eseja odnos koji se stvara između komentara i slike vrlo je živ i značenjski potentan, upravo zbog promišljene, a opet organske povezanosti koja priječi prevlast jednog nad drugim. Također, iznimno se vješto izlaže protok vremena, uz snažan dojam njegove materijalnosti i opipljivosti, približen trajanjem kadrova, prikazivanjem banalnih radnji u cijelosti, minucioznim katalogiziranjem života.
“Kroz tako postignutu konkretnost, autor vrlo suptilno postiže općeniti esejski komentar života u vremenu, odnosno njegove neumitne prolaznosti. Slično se zbiva na motivskoj razini – vrlo se vješto i gotovo neprimjetno kombinira najprozaičnija svakodnevica, s eshatološkim temama smrti i smisla. Također, film i onom najuže dokumentarističkom kvalitetom uhvaćenosti autentičnog, neponovljivog trenutka, bolno jasno komentira prolaznost života”, obrazložio je svoj izbor tročlani žiri u sastavu: Hana Jušić, Silvestar Mileta i Diana Nenadić.
