Pokojni splitski redatelj Ivan Martinac (1938. – 2005.) bio je jedna od najosebujnijih i najkompleksnijih pojava jugoslavenske filmske scene. Redatelj, učitelj, pjesnik, teoretičar, arhitekt… Sve u jednoj osobi. Više cijenjen u inozemstvu nego na domaćim paralelama, Martinac je svojim alternativno-avangardnim radom i promišljanjem o filmu zadužio domaću kinematografiju.

Ideja za film o Ivanu Martincu nastala je još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. No unatoč prvotnoj namjeri i osiguranom dijelu sredstava od strane splitskog filmskog fonda, redatelj je odbijao svaku pomisao da bi kamere, za promjenu, bile usmjerene upravo prema – njemu.

Dvadesetak godina kasnije, 2015. u zagrebačkom kinu Tuškanac, “Martinac” (Hrvatski filmski savez, 2015.) u redateljsko-snimateljskoj realizaciji Martinčeve kinoklubaške djece, Zdravka Mustaća i Borisa Poljaka, glavnog pokretača akcije M, ipak izlazi pred svjetla reflektora.

Hrvatska je tako dobila zanatski besprijekornu doku-biografiju fascinantnog eksperimentalnog umjetnika – predstavljenu i na jučer završenim Danima hrvatskg filma – a Mustać i Poljak priliku za dovršetak davno započetog projekta i dostojan oproštaj od čovjeka koji ih je zarazio filmskim virusom. S autorom filma, Zdravkom Mustaćem, porazgovarali smo za vrijeme trajanja 25. DHF-a.

Martinac
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Martinac” / Ivan Martinac u sredini

Nisam brojao, ali u filmu se pojavljuje lijepa dvoznamenkasta broja sugovornika. Kroz koje ste dodatne izazove, osim očigledno krvavog posla u montaži, prolazili snimajući “Martinca”?

“Rad na samom filmu trajao je tri godine. Imali smo velikih problema u pronalaženju svih Martinčevih filmova. Njegova karijera sastojala se, naime, od tri etape: amaterske u Kino klubu Beograd početkom 1960-ih, zatim one u Kino klubu Split krajem 1960-ih te profesionalne, 1970-ih i 1980-ih godina. Najteže nam je bilo doći do inserata iz njegove amaterske faze.

“Druga problematična stvar s kojom smo se susreli bila je dislociranost sugovornika, svjedoka tih vremena – njegovih prijatelja i suradnika. Zahtijevalo je dosta vremena kako bismo ih pronašli i spojili u jedan film.”

Za širu filmski publiku Ivan Martinac je još uvijek jednadžba s više nepoznanica. Koliko je, da to odmah raščistimo, splitski redatelj značajan za hrvatsku i jugoslavensku kinematografiju?

“Bio je jako značajan… Možda najbolje da krenemo nekom kronologijom njegovog rada koji je započeo u Beogradu. Prilikom rada na ovom filmu došao sam do nekih meni nepoznatih informacija. Dotad sam mislio kako o Martinčevom životu i radu znam većinu stvari.

“Na primjer, u Beogradu su ljudi, sudionici tih vremena, i dan-danas impresionirani njegovom filmskom osobnošću; načinom utjecaja na cijelu plejadu srpskih redatelja. U svojim izjavama išli su toliko daleko tvrdeći da je Martinac na neki način potencirao poznati srpski Crni val, utjecavši na njegove nositelje poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika. Kasnije se, iz privatnih razloga, vraća u Split, iako je planirao završiti tamošnju Filmsku školu i u Beogradu profesionalno snimati filmove. ”

Martinac
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Martinac”

“Pri povratku u Split, zatekao je Kino klub na lošem nivou. Brzo je preuzeo konce u svoje ruke te počeo držati filmske škole, osnovao je filmsku kinoteku… Znači, stvorio je cijelo filmsko ozračje i kao takav se smatra rodonačelnikom splitske škole alternativnog filma.”

Martinac se kroz – “Martinca”, barem je to neki moj osobni dojam, provlači kao underdog, osoba koja uživa u ulozi istinskog filmskog franjevca, živeći život i umjetnost bez ustupaka. Kako je u filmu rečeno: “Život za film, a ne od filma”…

“Isticao je kako je namjerno završio arhitekturu – zaposlio se kao arhitekt-dizajner u Lavčeviću – zbog egzistencijalne sigurnosti. ‘To sam radio’, rekao je ‘samo zato da bih mogao raditi filmove po svome; da ne ovisim o ničijim postavljenim uvjetima’.

“Nije želio uokviravanje vlastite autorske slobode. Želio je istraživati ono što ga zanima – na svoj način. Bez obzira na svoj svakodnevni posao, interesantno je primijetiti, kad pogledaš njegov kinematografski opus, kako je Martinac kao redatelj realizirao preko pedeset filmova.”

Kako biste opisali Martinčevu filmsku estetiku? Može li se ona uopće sažeti u par rečenica?

“Teško je, naravno, sažeti takve stvari jer ipak se radi o pedeset filmova. Martinac je propagirao jednu vrstu filmske čistoće. Film iznad svega. Film (i) kao matematika. Film očišćen utjecaja svih ostalih medija, pogotovo literature. Zalagao se za medijsku čistoću jer je vjerovao da je film kao medij – različit.

Martinac
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Martinac”

“S druge strane, veliku je pozornost pridavao montaži. Montaži ne kao jednom od segmenata filmskog procesa, već montaži kao najvažnijem segmentu filma. On je montirao sve svoje filmove. Isto je radio kolegama Zafranoviću i Kursaru, inzistirajući na matematičkoj strukturi rasporeda kadrova. I ne samo rasporedu kadrova, već i rasporedu fotograma – 24 sličice u sekundi. Svaki kadar tako je morao sadržavati točnu količinu tih fotograma.

“Otud potječe ona njegova poznata rečenica: ‘Svaki moj film montiran je u kvadrat’. Usporedio bih to s nekim fascinantnim romanom ili poezijom, napisanim baš u toj mjeri – sve što bismo dodali i(li) oduzeli, ne bi valjalo. Inzistirao je na tome da svaki njegov film strukturalistički bude napravljen do određenog kvadrata.

“Vodili smo dosta razgovora, baš oko tih stvari. Sama priroda i tehnika medija, naime, sprječava tu savršenu namjeru i izvedbu. Kad projiciraš film, pri zamjeni filmskih rola, projektor ukrade određeni broj sličica. Martinac je, unatoč tome, ipak uvijek inzistirao na točnom broju fotograma i sličica. Druga stvar je ova današnja, digitalna era…”

Osamdesetih godina u Splitu, kako ste rekli, zajedno s Borisom Poljakom – direktorom fotografije “Martinca” – po prvi puta susrećete pokojnog Martinca. Koliko i što ste naučili od kotača zamašnjaka Splitske škole filma?

“Izvukli smo, besramno rečeno – sve,  bez obzira na to koliko je Martinac volio biti u centru pažnje i držao do svojeg mišljenja. Smatrao je, bez imalo kompleksa, kako je upravo on najveći hrvatski, jugoslavenski i svjetski montažer. Mi smo od njega upijali sva znanja.

Martinac-4
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Martinac”

“On nas je inficirao svojim filmskim svjetonazorom i filmskom čistoćom. U našoj generaciji bilo je mnogo ljudi koji su se počeli baviti filmom, ali su od njega brzo odustajali, i to oni pojedinci koji unutar Martinčeve teorije nisu pronašli svoj rukopis.

“Jedino smo Poljak i ja ostali iz naše generacije. Samo onaj tko nije slušao njegova predavanja i zanesenost teorijom čistoće filma… Kad čuješ tako nešto, a zatim i vidiš njegove filmove, dođeš pred zid i kažeš: ‘Nakon ovoga se nema što drugo raditi. On je napravio sve’.”

Split i tadašnja Jugoslavija očito su postali pretijesni za redatelja?

“Naravno. Na neki način smo ga nagovarali da svoj rad predstavi u inozemstvu. On tome, međutim, nije pridavao mnogo pažnje. Dobro, bilo je i takvo vrijeme…”

Što hoćete reći, da se preko tadašnje granice nije moglo džogirati po ćeifu?

“Moglo se, ali Martinac je od 1962. ili 1963. godine imao taj koncept ostanka u Splitu. Iz Splita nije izlazio niti u Zagreb, ali ni u ostatak Jugoslavije. Bio je ljut načinom valorizacije svojeg rada od tadašnje filmske stručne javnosti, naročito one zagrebačke.”

Volio bih da nam par riječi kažete o Martinčevom “Monologu o Splitu” kojeg smo pokrili u našim “Prozorima”. Zašto je taj kratkometražni film toliko bitan za domaću kinematografiju?

‘Monolog o Splitu’ je paradigmatsko djelo montaže. On je u tom djelu montažu – u kombinaciji s glazbom i Ravelovim ‘Bolerom’ – doveo do savršenstva. Ono što sam ranije pričao, o montaži u kvadrat, ritmu, čistoći… Martincu je ‘Bolero’ savršeno legao, iako se Ravel u to vrijeme dosta iskorištavao.

“Služeći se isključivo filmskom disciplinom, stvaranjem filmskog ritma koji odgovara ritmu glazbene teme, uz nekoliko tematski nepovezanih motiva, on je uspio stvoriti savršeno djelo koje po meni funkcionira bezvremenski.”

“Monolog” je opservacijski, gotovo voajeristički prikaz Splita, a opet s dobrom dozom odmaka od snimanih događaja…

“Da, to su zanimljive stvari… Njemu su u to vrijeme strašno zamjerili morbidnost, u neku ruku. Nisu gledali stvari na kojima je on inzistirao, poput čistoće filmskog izraza. Oni su išli čitati znakove poput izmjene scena nadgrobnih spomenika sa ženama koje se kupaju. I ljudi koji na taj način gledaju film, onda naravno da iščitavaju određene znakove kojima Martinac nije baratao.”

Drago mi je vidjeti hrvatsku doku-biografiju bez hagiografije. Martinca ste prikazali kao vrsnog umjetnika, ali i kao čovjeka od krvi i mesa, sa svim svojim prednostima i manama. Jeste li išli upravo s takvom, ciljanom namjerom bez o pokojniku sve najbolje fige u džepu?

“Naravno. Cilj nam je bio prikazati ne samo njegov filmski opus, svjetonazor i filmsku estetiku, nego paralelno i Martinčev životni i privatni put, barem koliko smo mogli doći do nekih njegovih osobnih stvari i događaja. On ih je na svoj način skrivao. Takve stvari se jednostavno nisu znale. No, mi smo istraživanjem nešto i otkrili, tako da smo film kolažnog rukopisa miješali uglavnom kroz izjave sugovornika, svjedoka tog vremena.”

Jako mi se sviđa što je “Martinac” gotovo martinčevski matematički čist, pedantan i ritmičan, bez grama nepotrebnog razgovornog sala.

“Da, dokumentarac ima taj ritam… Pitali su me ljudi bi li Martinac bio zadovoljan ovim filmom. Ono što mogu reći je to da smo se Poljak i ja trudili – i  naročito montažer Damir Čučić koji je također imao veliku ulogu u stvaranju ‘Martinca’ – dobiti ritam i doživljaj njegove osobnosti.

“Ritmički je film dosta strog i strukturalno podijeljen po nekim cjelinama, kada se po ekranu pojavljuju njegove izjave. To je u neku ruku matematička struktura s dvanaest cjelina, dok se između titlova događaju određeni periodi…”

Titlovi kao svojevrsna Martinčeva naracija vlastitom filmskom djelovanju, koju možemo gledati i kao mini-školu budućim filmašima…

“Da, tu njegovu strukturnu naraciju stavili smo, naravno, kao posvetu njegovom stilu i radu.”

Zdravko Mustać
Foto: Jelena Pintarić

Rekli ste da je redatelj uglavnom dobro skrivao svoj privatni život. Da li ste zbog toga svjesno skrenuli prema Planu B, koncentriravši se uglavnom na njegov poslovni put?

“Neki ljudi nisu htjeli uopće razgovarati s nama. Neki se više nisu ni sjećali određenih stvari… Imali smo mnogo više sugovornika od ljudi koji se u konačnici pojavljuju u filmu. Ravnomjerno smo, barem se meni tako čini, rasporedili njegove životne turbulencije s filmskim radom. U krajnjoj liniji, da ipak ne budem banalan, Martinac je svoj život stavio u drugi plan naspram filma. On je bio baš filmski fanatik.

“Ja u čitavom svom životu – a bavim se filmom više od trideset godina – nisam susreo čovjeka toliko uronjenog u film; čovjeka koji je razmišljao o filmu, snimao filmove i gledao filmove; čovjeka koji je osnovao Splitsku kinoteku i koji je uz biranje filmova pisao i knjige. Martinac je – to je jako bitno – napisao dvanaest zbirki poezije.

“Poeziju je shvaćao kao zasebnu disciplinu, koja nema veze s filmom. Ljudi su mu često znali reći: ‘Aha, dobro, ti poeziju pišeš kako bi rekao nešto o filmu, a film koristiš kako bi ljudi vidjeli tvoju poeziju.’ On im je odgovarao kako svaki medij i disciplina djeluju zasebno i neovisno. Poezija, isticao je, opet ima neke svoje zakonitosti koje ne dodiruju film u smislu opisivanja i ilustracije slike filmske radnje.”

Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.

Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
 
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here