Ivan Ramljak još je jedan u nizu naših sugovornika sa ZagrebDoxa koji pakira i više nego impresivan CV. Ovaj rođeni Zagrepčanin (1974.) jedan je od suosnivača Radio Studenta, časopisa Nomad, kluba Močvara i Human Rights Film Festivala. Pisao je, između ostalih, za Heroinu Novu, Filmonaut, Tportal, Večernji list i Klik, a trenutno ga možemo vidjeti u ulozi urednika programa Kratki utorak u kinu Tuškanac.
Njegov filmsko-redateljski timeline dosad zauzima šest kratkometražnih uradaka, od čega mu je “Kino otok” (Restart, 2016.) – film o otočkim kinima i izgubljenom kulturom odlaska pred veliko platno – drugi dokumentarac u karijeri, nakon “Babe Višnjine” iz 2008. godine.
Gdje i kad je proradila žaruljica za snimanje “Kino otoka”?
“Svoj prošli kratki film ‘Trapula’ snimao sam na otoku Korčuli. Radio sam ga s Markom Škobaljem. S obzirom na priču o otoku u izolaciji, pala mi je ideja da ga pustim na što više korčulanskih lokacija. Nakon određenog istraživanja, i na moje zaprepaštenje, shvatio sam kako gotovo svako mjesto na Korčuli posjeduje kino. Radilo se, dakle, o sedam ili osam lokacija.
“Ista situacija je i na drugim otocima. U bivšoj Jugoslaviji gradili su se domovi kulture u mjestima s oko petstotinjak stanovnika, ne više. Bile su to, uostalom kao i danas, najveće zgrade u tim mjestima.
“Stvar je još zanimljivija i predimenzionirana u mjestima gdje je došlo do odljeva ljudi… Uglavnom, vidio sam da neka od tih kina izgledaju jako zanimljivo i tada mi je sinula ideja za snimanje dokumentarca. Otoke sam uzeo kao okvir zato što sam i inače s njima opsjednut. Može se reći kako se radi o mojoj privatnoj opsesiji budući da mi je majka s Korčule. Ima i u tome vjerojatno nekih razloga.
“Početkom devedesetih, kada sam počeo studirati, htio sam putovati kao i većina mladih ljudi. Bilo je to ono najgore vrijeme rata. Nitko nije imao love pa tako ni ja. Umjesto ionako nemogućeg putovanja po Europi, odlučio sam proći hrvatske otoke.
“Svaki od njih – a ima ih četrdesetak naseljenih – sadrži svoj unikatni mikrokozmos; na svakome možete pronaći izuzetno zanimljivih stvari, poput lijepe prirode, interesantnih ljudi, lijepih građevina… U tih desetak godina putovanja, bio sam na svim naseljenim otocima. Od njih četrdeset, možda su dva ili tri, ajmo reć’, bila nezanimljiva.”
Jesi li primijetio razliku u mentalitetu između otočana i ostatka populacije s kopna?
“Da, apsolutno! Vidi se njihova veća zatvorenost i nepovjerljivost prema strancima. Mislim da se to famozno pitanje ‘čiji si ti?’ puno brže postavi, ako se na kopnu ikad postavi. Meni je za početak istraživanja za ‘Kino otok’ pomoglo što sam zapravo s Korčule. Moj dida je bio doktor, kao i njegov brat, inače poznati eksperimentalni filmaš Mihovil Pansini.
“I sad se ti pojaviš u nekom malom mjestu gdje te nitko nikad prije nije vidio, nešto se raspituješ… Pitanje ‘čiji si ti’ bilo je postavljano vrlo brzo, ali budući da su moji preci bili doktori – iznimno bitna stvar u to vrijeme – ispostavljalo se uvijek da su liječili nekoga od tamošnjih mještana, tako da sam imao ulaz s te strane.
“Kasnije je bilo lakše, što se ide više prema sjeveru, ljudi su otvoreniji, komunikativniji i manje nepovjerljivi; može se reći i – integriraniji.”
Koliko se “Kino otok” u konačnoj verziji razlikuje od one inicijalne, idejne iskre? Da li si od početka planirao film esejističkog tipa, bez prisustva ljudi pred kamerom?
“Ovaj projekt je stvarno ispao vrlo blizu našoj prvotnoj zamisli. Ideja je od samog početka bila prikazati prazne prostore i ljude koji pričaju u offu. Nisam želio nikakve talking heads intervjue, niti to uopće želim raditi. Ideja je bila i snimiti stvari koje se danas događaju u tim kinima.
“U početku nismo znalo što se tamo točno događa. Nešto jesmo, no većinu onog što je na kraju završilo u filmu – nismo. Brinulo me, i to jako, kako će to sjesti jedno s drugim. Ali, sjelo je – super. Inače, ljudima se u filmu sviđaju različite stvari, ali gotovo nitko nije rekao kako bi volio vidjeti lica mojih protagonista. To mi je drago!” (smijeh)
Misliš li da je takva odluka doprinijela dodatnoj intimnosti samog filma?
“Mi smo njih za svaki slučaj snimili. Ne baš kako sjede i pričaju, nego kako stoje ispred ili unutar tih dvorana. Za svaki slučaj smo htjeli vidjeti kako će stvari funkcionirati. Ubrzo smo, međutim, shvatili da takva njihova prisutnost ruši koncept – kako je to netko rekao, a ja ponavljam u intervjuima – prisutne neprisutnosti.
“Dakle, svjedočiš tim prostorima u fazi raspadanja i slušaš priče ‘kako je bilo nekad’. No, te ljude ne vidiš jer oni tamo više ne pripadaju. Kao da se radi o duhovima koji pričaju. Onda imaš ove prisutne ljude koji ništa ne pričaju, nego nešto izvode.”
“Kino otok” kao metafora izgubljenog djetinjstva, boljih vremena…? Je li Ivan Ramljak jedan od onih ljudi koji, što je stariji, uzdiše za prohujalim vremenima i zelenijom travom iz prošlosti?
“Mislim da i sam polagano postajem takav. (smijeh) Vjerojatno se radi o klišeju, ali postoji ta filmofilska priča… Ja sam zaista filmofil koji rado odlazi u kino i gleda filmove u kinu. Mrzim gledati filmove na TV-u. Na televiziji ih gledam isključivo kada to moram.”
Uništava li u konačnici prevelika dostupnost raznoraznih sadržaja – radost gledanja filmova? Imaš streaming servise, torrente, uzdignuli smo binge watching na pijedestal…
“Ne uništava to industriju kao takvu. Citirat ću svoju zadnju rečenicu iz filma: ‘Ništa ne može zamijeniti kino.’ Ta cijela priča s torrentima, streamovima i downloadima je sjajna. Ovo sad progovara programer iz mene, ali ti zaista neke stvari nemaš gdje pogledati. Pogotovo su takve stvari bitne kad se radi o opskurnim kinematografijama zemalja koje nisu u fokusu. Takvi kanali ti osiguravaju bolji uvid u svjetsko filmsko stvaralaštvo.”
Možemo li u takvoj sadržajnoj kakofoniji uspjeti udahnuti, zastati i u punom smislu riječi cijeniti određeno filmsko djelo?
“Moj osobni problem je taj što ću uvijek radije pogledati film u kinu nego doma. Pokušavam se kod kuće natjerati na gledanje nekakvih starih filmova, ali onda uvijek odem u kino na nešto novo. Prije ću otići pogledati, recimo, novog Spielberga, za kojeg znaš što dobivaš i koji je uglavnom bez veze, nego Hong Sang-Sooa kod kuće, koji je sigurno bolji. Ali dobro, ipak napredujem. Prestao sam gledati nove filmove Woody Allena, na Nemilosrdnim gadovima sam popljuvao novu braću Coen…”
“Kino otok” govori i o radosti otkrivanja novoga, u ovom slučaju filmske umjetnosti i njenom svjedočenju na velikom platnu. Danas te zanesenosti nema, pogotovo u mlađem postotku populacije?
“Klinci danas imaju skroz druge radosti i veselja – i manji attention span. Imao sam u Tuškancu projekciju jednog nizozemskog eksperimentalnog filmaša koji radi isključivo Super 8 filmove. Dakle, on snima filmove koji traju koliko i jedna rola super osmice – tri minute i dvadeset sekundi.
“Radi se o filmovima uglavnom u jednom kadru, odnosno opservacijskim dokumentarcima. On hoda po Amsterdamu ili gleda sa svojeg prozora i snima male životne trenutke, drugim ljudima neprimjetne.
“Na projekciju je došla gomila ljudi, što nisam očekivao. Bili su tu neki mladi ljudi koje nikad prije nisam vidio. I oni nisu imali strpljenja gledati kadar koji traje nešto više od tri minute; nisu imali strpljenja ući u film i dopustiti si da im postane zanimljiv.
“Njihova koncepcija filma je valjda šezdeset kadrova u minuti, a ne jedan koji traje triput toliko. Tu su onda i razni podražaji, mobiteli, poruke, chat… Jednostavno, ovo je neko drugo vrijeme…”
Uz režiju, baviš se i filmskom kritikom. Cijeniš li više redateljski kruh sa sedam kora sada kad si vidio obje strane medalje?
“Kad kreneš raditi filmove, shvatiš koliko je to strahovito težak posao. Svakom redatelju filma koji je solidno ispao – ne mora biti genijalan – treba skinuti kapu.
“Užasno je teško napraviti dobar film. Na toliko mjesta i trenutaka stvari mogu krenuti po zlu, bilo da se radi o dokumentarnom ili igranom rodu…
“Dakle, možeš imati savršenu lokaciju, savršen scenarij, savršenog snimatelja, opremu, šminku… Ako ti glumac u krivom trenutku trepne, apsolutno sve pada u vodu. Ostalo ljudi neće ni primijetiti, ali hoće stvari koje ne funkcioniraju. Slična stvar je i s dokumentarcima.”
Znači li to da si postao obazriviji u kritici redateljskih kolega?
“Nisam! (smijeh) Nemam pojma, ja sam takav – zahtjevan kod svega, bilo da se radi o ljudima, vezama, filmovima… Jako sam iskren i otvoren. Što sam stariji, pokušavam na ljepši i finiji način reći stvari koje mi smetaju i koje bih želio promijeniti. Ali generalno, mislim da je život prekratak za glumatanja.
“Pričao sam s kolegom Hrvojem Mabićem baš neki dan o tome da bi ljudi u hrvatskom filmu trebali iskreno međusobno razgovarati; popričati o onome što im se sviđa ili ne sviđa u međusobnim filmovima.
“Previše ega? Znam, mogu i za sebe reći da imam velik ego. Ali opet, ja zaista ne da dopuštam, nego tražim od svih da mi pristupe i kažu: ‘To i to mi se nije svidjelo.’ Takve stvari će me onda natjerati na razmišljanje, daljnji rad i napredak. Ako svima govorimo da je sve super, to ne vodi nikud.
“Pitao si kako mi je redateljski rad utjecao na iskustvo gledanja filmova. To je pakao! Sjediš u kinu, gledaš film i onda imaš dvije stvari o kojima razmišljaš: Ili ‘Ovo je tako dobro i ja nikad neću moći napraviti sličnu stvar’ ili ‘Ovo bih napravio drugačije i bolje’. Teško je isključiti takve stvari pri gledanju filmova.”
Kakve bi filmove snimao Ivan Ramljak da novac nije problem?
“Radim onakve filmove kakve volim gledati. Volim duge kadrove; volim filmove atmosfere – više filmove stanja nego filmove zbivanja. Sad ću pred kraj razgovora otići u metafiziku… Kad gledaš te kadrove, film moraš osjetiti iznutra. Ok, znam da zvuči pretenciozno, metafizički i nekonkretno, ali ja to ne mogu konkretnije opisati…
“Mogao bih ti reći za konkretne filmove i konkretne trenutke unutar nekih filmova – ‘To je film, a to nije film.’ Ta neka iskrenost nema veze s tim. Bilo je sad pitanje na Q&A-ju nakon filma Marka Grbe Singha o iskrenosti dokumentarizma. To je sve bullshit. Film ili funkcionira ili ne funkcionira, nebitno da li je istinit. Niti jedan dokumentarni film ne nudi apsolutnu istinu, niti nju možeš snimiti.
“Citirat ću sjajnog slovenskog redatelja Vladu Škafara. On bi rekao da gledajući film mora osjetiti čežnju. Slovenci imaju divnu riječ za to – hrepenenje. Ne znam radi li se kod mene o čežnji, ali moram osjetiti nešto…”
“Vrlo teško bih mogao raditi film koji od početka ima nešto u konceptu ili sadržaju s čim se ne slažem. Isto tako, činjenica je da ti uglavnom nikad i ne možeš u potpunosti realizirati svoje zamisli. Tako je i s ‘Kino otokom’, koji se svima sviđa, ali i u njemu postoji jedan kadar koji smo htjeli drugačije realizirati.
“Svaki put kad ga vidim, imam u glavi kako je to zapravo trebalo izgledati, ali eto – nismo uspjeli. Možda te ustupke – a ja sam već stavljao na tržište filmove s kojima sam zadovoljan 60-70 posto – i možemo nazvati kompromisima.
“To je, međutim, priroda bavljenja ovim poslom i svi to tako rade. Bilo da se radi o razlozima emotivne ili financijske prirode, pritiska rokova ili nečem drugom, ti moraš u nekom trenutku svoj film izbaciti van. Ja kompromis više shvaćam kao neku vanjsku direktivu, naputak kako bi tvoj film trebao u konačnici izgledati. Na takve kompromise nikad ne bih pristao!”
Hrvatska dokumentaristika danas – klasično pitanje, ali ne mora biti i odgovor.
“Mislim da se situacija kontinuirano već dugo godina pomiče nabolje. Drago mi je da se pojavljuje sve više domaćih dokumentaraca koji jako veliku pažnju posvećuju vizualnom dijelu filma. U prošlosti su se kod naših dokumentaraca – zašto je to bilo tako, ne znam – tolerirali loš zvuk, kilavo kadriranje, trešnja kamere itd.
“I to je kao bilo OK jer se radilo o dokumentarnoj formi koja sve dopušta, što mi je užasno išlo na živce. Film je vizualna umjetnost. Super je kad on ima priču i tome, naravno, težimo. Ali ako hoćeš isključivo priču – čitaj knjigu.
“Ukoliko film nema zanimljivu vizualnu komponentu… Gledao sam, primjerice, mnogo filmova o društveno važnim temama, no bez te vizualne strane priče takva ostvarenja nisu mi previše zanimljiva.”