If-then-goto – može li se osoba koja nema artikulirani emocionalni response programirati kao softver?
Zanimljiv koncept, a iako nije sigurno koliko je moralno takve stvari isprobavati na živim pojedincima, imajmo na umu dvije stvari: a) ovo je Rusija i b) majka koja je odlučila tako nešto primijeniti na svom sinu, s razlogom je također u oštrom fokusu ovog uratka.
A odluku je, kako drugačije, donijela iz ljubavi prema djetetu, koliko i iz ljubavi prema sebi, očajna što njezin pomladak nije kompletan muškarac, nego ljenčina koja pati od nejebice i po cijele dane samo bleji u TV.
Može li autistični 22-godišnji Oleg, nalik na lika iz talijanskih giallo klasika sedamdesetih, naučiti kako se ponašati u društvu žena i hoće li mu pri tome pomoći serija tretmana koji se protežu od glumačke škole prepune krhkih, plavih ruskih vila ili psihijatrica koja ga šamara i tjera da je jaše poput konja?
Hoće li Oleg prestati biti besposličar i procvjetati kao odrasli čovjek u svim aspektima, upravo putem odnosa sa suprotnim spolom, kao žicom za transgresivnu transmisiju novog početka? I koliko je to izvodivo s biološkim deficitima i obitelji koja je šampion natjecanja u nedavanju riječi sugovorniku te sipanju uvredljivih sranja u lice ljudi kojima bi trebali pomagati?
Koliko pitanja… Toliko i odgovora.
“Don Juan” (2015) je jedinstvena tragikomedija Jerzyja Sladkowskog, poljskog redateljskog veterana s adresom u Švedskoj; fascinantna karakterna studija prepuna životnog apsurda, na trenutke kao bizaran istočnoeuropski sitkom, na trenutke latentno creepy incestuozan. Kamera se ne skida s niti jedne važne situacije, koje se samo nižu na ogrlici bisera, dokumentirajući sve: svađe, strah, emocionalna krešenda, padove, uspone, urnebes, depresiju…
Stilski je sjajan, na trenutke izgleda kao da je direktor fotografije osobno birao odjeću i tapete stana naših glavnih protagonista. A uz sve to, “Don Juan” je izgurao i jednu lijepu ljubavnu priču. Majstorski, nema što.