Početna Intervjui Igor Bezinović: "Osjećam se privilegirano jer radim ono što volim"

Igor Bezinović: “Osjećam se privilegirano jer radim ono što volim”

-

Međunarodni festival dokumentarnog filma u Kopenhagenu – CPH:DOX još je 2009. godine pokrenuo edukacijsko-produkcijsku platformu po imenu CPH:LAB. Dvadeset filmaša iz cijelog svijeta, podijeljenih u deset parova, tako svake godine dobija zadatak stvoriti filmsko djelo po rodovskom izboru s potpunom kreativnom slobodom. Za dovršetak filma na raspolaganju im je 365 dana, dok najuspješniji među njima odlaze na festivalsko-pitching turneju po svijetu.

Dolaskom u Kopenhagen, većina autora uživo se upoznaje po prvi put. Nakon početnog rukovanja, slijedi devetodnevna radionica na kojoj sudionici sa stručnim mentorima raspravljaju o razvoju vlastitih originalnih ideja.

Tu su još i razni masterclassovi, case-studyji, filmske projekcije, individualni razgovori… Sve s ciljem razvijanja kreativnih sokova i izlaska iz ugodne zone komfora mladih redatelja.

Dokumentarist Igor Bezinović četvrti je filmaš s hrvatskih meridijana pozvan u Dansku. Prije Igora, kopenhaška druženja okusili su i Željka Sukova, Petra Zlonoga te Sonja Tarokić. Bitno je, naravno, napomenuti kako za CPH:LAB ne postoje prijavnice, već urudžbenice za ples, uz sve plaćene troškove, dodjeljuju sami organizatori.

O dojmovima sa 7. CPH:LAB-a koji se ove godine održavao od 5. do 15. studenog, nedavno smo razgovarali upravo s riječkim redateljem, autorom “Blokade” (2012) i ove godine višestruko nagrađenog dokumentarca “Veruda – film o Bojanu” (2015). Tragediju koja je nedavno zadesila glavnog protagonista “Verude”, Bojana Bešića, Bezinović, razumljivo, još uvijek nije bio u stanju prokomentirati za širu javnost, stoga smo tu temu zaobišli.

CPH-LAB
Foto: CPH:LAB

32-godišnji Riječanin diplomirao je filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odnosno Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Na YouTubeu, kao jedan od najaktivnijih domaćih mladih autora, redovito postavlja svoje kratkometražne uratke, a svoje viđenje svijeta izlaže i na Tumbru.

Talentirani dokumentarist je na nekoliko domaćih festivala sjedio u žiri-stolici, a okušao se i u pisanoj riječi za časopise koji pokrivaju filmsko-kulturne teme, poput Hrvatskog filmskog ljetopisa, Zareza, Diskrepancije itd. U posljednje vrijeme Bezinović u Dokukinu KIC moderira razgovore sa svjetskim dokumentaristima, a zaposlen je i kao mentor u Restartovoj Školi dokumentarnog filma.

CPH:LAB se odvija u sklopu CPH:DOX-a. Za neupućene, kako je koncipiran ovaj popularni festival?

“CPH:DOX festival je pokrenula Tine Fischer, producentica koja dolazi iz umjetničkog svijeta. Odlučila je napraviti festival koji se neće baviti isključivo dokumentarnim filmom, već se bazirati na povezivanju dokumentarizma, umjetnosti i fikcije.

“To se ogleda i u njihovom načinu programiranja. Program festivala sadrži i predavanja kustosa, izložbe i filmove koji više liče na fikciju nego dokumentarizam. Oni ne postavljaju ograničenje da nešto mora biti čisti dokumentarac. Dapače, potiču filmaše koji sudjeluju na LAB-u da koriste slobodu i eksperimentiraju, s obzirom da su upareni s nepoznatom osobom.”

Možeš li ukratko opisati svoj boravak na CPH:LAB-u i partnera u projektu?

“Ja sam uparen s mađarskim redateljem Gáborom Hörcherom koji je ove godine dobio IDFA-inu Nagradu za najboljeg debitanta godine s filmom ‘Drifter’ (2014). Gábor je dosad napravio dva zapažena filma – jedan je “Drifter”, dok je drugi ‘Ricsi’ (2014), o istom liku iz dokumentarca, ali ovaj put u igranoj formi. Obojici nam je u interesu bio cilj pronaći zajedničke ukuse i stvari koje nas motiviraju te odlučiti kojim stilom bismo tom projektu htjeli pristupiti.

CPH-LAB-3
Foto: Malik Vitthal

“Najprije smo se dopisivali preko Skypea, tražeći filmove koje obojica volimo. U Kopenhagen smo došli s tri moguće ideje. Jedna je bila vezana za zatvore, budući da su naši prethodni filmovi bili vezani uz tu tematiku.

“Druga se ticala migracija, s obzirom na trenutnu situaciju između Hrvatske i Mađarske. Odlučili smo se za treću – ljude koji zarađuju od seksa, odnosno pojedince koji se time bave vlastitom odlukom a ne iz nužde.

“Dali smo si rok istražiti temu kroz idućih pet mjeseci, u Zagrebu, Budimpešti ili nekim drugim gradovima ukoliko ne budemo imali sreće s ova dva. Ideja je pronaći neku djevojku ili par koji živi od seksa, a koji bi bili spremni nastupiti u našem filmu.

“Žanrovski bi to bila dokufikcija i kratki film do petnaest minuta. To bi trebali biti pojedinci koji vlastitom odlukom ulaze u taj posao. Svejedno nam je radi li se o seks chatovima, striptizu ili eskortu. Zapravo, ono o čemu najviše ovisi hoćemo li doista snimiti taj film, jest pronalazak dobrog filmskog lika.”

Kako je konkretno zamišljen proces traženja filmskih tema za CPH:LAB?

“Radi se, dakle, o dvadeset ljudi i deset parova. Većina nas se dogovorila kako ćemo u prvih četiri-pet mjeseci raditi istraživanje i tražiti likove. Tu imamo deset stvarno jako različitih tema – o otkupu oružja u Los Angelesu, policijskoj stanici na rasističkom američkom Jugu u kojoj rade i bijeli i crni policajci, zatim video-korespondencija između norveške autorice i južnokorejskog filmaša…

“Bit će tu i film o usvajanju litvanske djece u Norveškoj, pa film o islandskim vilenjacima… Nakon pronalaska lika, naša ideja je u suradnji s njim izgraditi priču. Znači, pronaći osobu koja je spremna s nama izgraditi fikcijsku priču temeljenu na njegovom/njezinom/njihovom životu.”

CPH-LAB-2
Foto: CPH:LAB

Jeste li u svojim projektima ograničeni budžetom i o kojem se točno iznosu radi?

“Cijeli CPH:DOX LAB podijeljen je na dva dijela. Prvih pet dana radi se isključivo na ideji, uz pomoć nekoliko mentora. U našem slučaju to su bili Janus Metz Pedersen (‘Armadillo’), Camilla Nielson (‘Democrats’) te Boris Mitić (‘Doviđenja, kako ste?’). Idućih pet dana bavili smo se distribucijom i produkcijom, odnosno imali smo sastanke s ljudima koji bi mogli omogućiti veći filmski budžet.

“Svaki par koji krene u produkciju na raspolaganju ima oko 13,500 eura. To je malen budžet za snimanje filma, pogotovo ako se snima u inozemstvu. Zbog toga je ideja bila upoznati producente koji bi preuzeli projekte te ih prijavljivali na natječaje u vlastitim zemljama. U našem slučaju, budući da radimo kratki film, nadam se da će ovo biti dostatan budžet i kako nećemo trebati dodatne financije.”

Spominjao si konzultacije s mentorima. Kako je izgledala ta suradnja?

“To je bio zanimljiv proces neke njihove facilitacije – oblika posredovanja u kojem su oni u isto vrijeme bili i mentori filmske ideje, ali i omogućavali uspostavljanje dobrih međuljudskih odnosa. Kad imaš dvije osobe koje nisu nikad prije surađivale, onda u suradnji s trećom osobom lakše vidiš kako bi ta kreativna suradnja mogla funkcionirati, koje su prednosti, a koje mane takve suradnje.

“To je izazov kako na estetskoj, tako i na psihološkoj razini. Moraš se priviknuti da je to igra; igra koja se nužno igra u paru. Prilika je to za prelaženje svojih granica; da se ne držimo vlastite zacrtane estetike, već mogućnost za učenjem od svojeg partnera.

“S obzirom da imamo različitu estetiku, nadam se da ću konkretno od Gábora puno naučiti. Njega privlači čvrsti narativni film s jakim likovima i emocijama, a to nije neka stvar koja mene kao autora previše zanima. No, ono što me zanima jest način na koji ćemo kombinirati moju i njegovu estetiku.”

Igor-Bezinović-2
Foto: Hrvoje Krstičević

Zvučiš iznimno zadovoljno. Znači, možemo reći da je boravak u Danskoj bio pun pogodak?

“Boravak u Danskoj bio je ogroman poticaj i inspiracija, nešto što mogu nazvati jednim od većih poticaja u profesionalnom životu. Vidiš da je s tobom još devetnaest međunarodno uspješnih filmaša u istoj poziciji… Osjetio sam se privilegiranim uopće dobivši priliku da s tim ljudima slušam – u formalnim i neformalnim situacijama – načine njihovog razmišljanja.

“Mnogo sam naučio o prezentaciji vlastitog projekta međunarodnim filmašima. Kad svakodnevno slušaš komentare vlastitog projekta od ljudi koji rade u drugim kinematografijama, sve to otvara perspektivu i jako je inspirativno.”

Znam da pratiš svjetsku dokumentarnu scenu, pa me zanima tvoje mišljenje o današnjim nefikcijskim trendovima. Gdje se danas, primjerice, nalazi europski dokumentarac u odnosu na američki? Primjećuješ li određene trendove u posljednjih nekoliko godina?

“Vjerojatno zvuči klišejno kako je američki dokumentarac jako vezan uz teme, a europski uz stilove. To bi bila neka glavna razlika kad govorimo o američkim dokumentarcima, barem o ovim popularnim mainstream filmovima.

“Međutim, i u europskoj dokumentaristici, naravno, imamo filmove rađene isključivo za festivalsku publiku, ali i mainstream dokumentarce, režirane u stilu igranih filmova, gdje npr. spadaju mnogi danski dokumentarci.

A Hrvatska, gdje smo mi u cijeloj priči? Može li se naša dokumentarna industrija uopće uspoređivati sa Zapadom?

“Razlike u iznosima filmskog ulaganja u Danskoj i Hrvatskoj su ogromne. Danci, primjerice, uopće ne ulaze u produkciju ukoliko svim filmskim radnicima budžetski nisu unaprijed osigurani pristojni honorari.

“Tu ne mislim samo na redatelje, snimatelje i montažere, već i na doslovno sve asistente, ljude koji rade grafike, postprodukciju i predprodukciju… Prije nego što uopće krenu raditi film, Danci će imati potpuno zatvoren budžet.

“Naravno da bih se zajedno s kolegama dokumentaristima osjećao komotnije da kroz veće financije imamo i bolje uvjete za rad, što bi se moglo ostvariti da se dio budžeta dugometražnih igranih filmova redistribuira u dokumentarni fond. Također, mislim da bi znatno više novaca trebalo ulagati u razne filmske radionice u Hrvatskoj, jer su one po meni glavni generator demokratizacije bavljenja filmom.

“Osim toga, mislim da je velik broj filmskih festivala problematičan, jer mi se čini da bi trebalo razvijati više raznolikih lokalnih cjelogodišnjih obrazovnih i prikazivačkih programa, a ne podržavati trend festivalizacije kulture. Ipak, smatram kako je dokumentarni film kod nas u uzlaznoj putanji, a nadam se da se već krenuo primjenjivati nedavno potpisani sporazum DHFR-a i HRT-a koji bi redateljima trebao omogućiti više honorare.”

“Oni su napravljeni s visokim budžetima i imaju perfektnu sliku i ton. Vidiš da je tu uloženo puno novca s ciljem stvaranja narativa bližeg širokoj publici. Ako već idem gledati ispoliran narativ, onda ga osobno radije gledam u igranom filmu nego dokumentarnom. Po meni, ljepota dokumentarnog filma je jednostavnost i sirovost.

“Automatski mi je manje zanimljivo gledati dokumentarac u kojem gledam fabriciranu priču koja teče glatko i koja je ispričana na način da u njoj ne naslućujem spontanost i slučaj. Tako da su mi često amaterski filmovi inspirativniji i zanimljiviji od profesionalnih.”

U kojem daljnjem smjeru bi se htio nastaviti profesionalno razvijati?

“Bitno mi je učiti kroz cijeli proces. Cijelo vrijeme imam dojam kako učim kroz proces rada na ovim projektima. Osjećam se privilegirano zato što mi netko doista plaća – da učim. To je nevjerojatno! Netko mi daje novce da se bavim onime čime se volim baviti.

“Generalno planiram učiti radeći na svojim filmovima, i to su dugoročni projekti. Trebat će mi dvije-tri godine da ih zaključim. Tko zna gdje će me oni u budućnosti odvesti. Nisam ni njih planirao ni znao da ću raditi ovo što sad radim. Stalno se otvaraju neke nove mogućnosti i ideje…”

Svjedoci smo sve popularnijih i profesionalnijih uradaka u online svemiru, poput YouTubea i Vimea. Jesi li razmišljao o ekskluzivnom plasiranju nekog svojeg filma ili serije za slične platforme?

“Budućnost filma, ne samo dokumentarizma, leži u internetu. Za pet godina to će biti neupitna i normalna stvar. Naravno da je mnoge filmove besmisleno gledati izvan kina i na monitoru, ali što se gledanosti tiče, najveću gledanost bilo čega što napraviš često ostvaruješ upravo na internetu.

Rekao si da radiš na dosta svježih projekata. Možeš li reći riječ-dvije o tim filmovima?

“Tijekom ljeta snimali smo film ‘Kratki izlet’, dokufikciju inspiriranu istoimenim romanom Antuna Šoljana. Isti je napisan prije pedeset godina, a mi smo uzeli njegovu fabulu i prebacili je u modernu Istru s današnjim mladim ljudima kao likovima. To je priča o skupini mladih ljudi koja se izgubi u istarskim šumama za vrijeme potrage za samostanom sa srednjovjekovnim freskama.

“Trenutno montiramo taj materijal i pripremamo voice-over. Osim tog projekta, radim i dva za HRT. Jedan sadrži dvanaest epizoda po pet minuta mockumentaryja, u stilu mojeg ranijeg filma ‘Cartolina de Momjan 2’. Drugi projekt za HRT tiče se emisije ‘City Folk’, serijala u sklopu European Broadcast Uniona u kojem se putem tri glavna lika predstavljaju razne europske metropole. To ću snimati u prvom mjesecu.

“Zatim radim na scenariju animiranog dokumentaraca ‘Mikrokazeta – jedna suvišna detektivska priča’, surađujući s Ivanom Pipal. Peti projekt tek ću krenuti raditi kad dovršim ove ostale, a tiče se mojeg rodnog grada Rijeke kojeg je 1919. godine zauzeo talijanski pjesnik D’Annunzio i u njemu osnovao vlastitu državu. Osim toga, predajem i na mnogim radionicama, tako da zadnjih mjeseci puno radim.”

“S obzirom na javno financiranje, mislim da bi HAVC-ova kulturna politika trebala ići prema ideji filmova kao javnog vlasništva, nakon što film završi svoj festivalski život i eventualno ima televizijsko emitiranje.

“Idealno bi bilo kad bi HAVC u suradnji s Hrvatskim filmskim arhivom – uvodeći obavezu prema producentima – imao arhivu već nastalih filmova; bazu podataka gdje bi se stvorio filmski arhiv dostupan javnosti.”

Još ako ti film dosegne određenu gledanost i popularnost, automatski će te – bilo struka ili potencijalni financijeri – gledati drugačijim očima…

“Apsolutno, ali naravno da ćeš producentu dopustiti pokušaj vraćanja troška. Mi, zapravo, često dobijemo manje novca nego što potrošimo. Kad se napravi neka računica i vidiš koliko smo mi kao dokumentaristi plaćeni po mjesecu i kad uzmeš u obzir da je to naš glavni izvor prihoda, shvatiš da se radi o jako maloj plaći.

“I onda naravno da ćeš omogućiti producentu da film pokuša prodati na što više televizija. Međutim, nakon što prođe taj ciklus od dvije, eventualno tri godine, po meni taj isti film treba zaživjeti na internetu.

“O takvim stvarima se tek sad počinje razmišljati zbog YouTubea, ali i ostalih web servisa koji omogućavaju filmski plasman. Po meni je red da svaki film bude javno dostupan, kao konkretan rezultat investicije koju su porezni obveznici uložili u određeni tip umjetnosti.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Sisku ovog vikenda započinje 15. Revija dokumentarnog filma Fibula

U Sisku ovog vikenda započinje 15. Revija dokumentarnog filma Fibula (27. - 28.11.).

Pobjednici Berlinalea i Sundancea na 13. Subversive Film Festivalu

U sklopu 13. Subversive Festivala održat će se i 13. Subversive Film Festival (28.11. - 7.12.) u zagrebačkim kinima Kinoteka i Dokukino KIC te "online".

“Hall of Fame”: “Priča o vjetru”

Filmsko-diskurzivni program "Hall of Fame" u četvrtak, 26. studenoga u 19 sati, donosi dokumentarni esej "Priča o vjetru" (1986).

11. DOC NYC: Viewfinders konkurencija dokumentarcu “Landfall”, režijska nagrada Garretu Bradleyju za “Time”

Od 11. do 19. studenoga održavalo se jedanaesto izdanje DOC NYC-a, najvećeg američkog festivala dokumentarnog filma

Al Jazeera Balkans: Dokumentarci o modernom ropstvu, Donaldu Trumpu i Đorđu Balaševiću

Na programu Al Jazeera Balkans ovog će se tjedna između ostalih prikazati dokumentarci o modernom ropstvu, Donaldu Trumpu i Đorđu Balaševiću.

Niz recentnih zapaženih dokumentaraca na 13. Subversive Film Festivalu

Trinaesto izdanje Subversive Festivala održat će se od 28. studenog do 15. prosinca na nekoliko zagrebačkih lokacija te "online".

Objavljen program 18. Human Rights Film Festivala

Osamnaesto izdanje Human Rights Film Festivala (HRFF) održat će se u potpunosti "online" od 6. do 13. prosinca ove godine.

52. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Prva nagrada dokumentarcu “Bez lica” Davida Lušičića

Proglašenjem pobjednika jučer (nedjelja, 22.11.) je službeno završila 52. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva.

“I Am Greta” – Mladi glas u zadnji čas

"I Am Greta" (2020) redatelja Nathana Grossmana prati aktivistički put mlade Šveđanke Grete Thunberg.

“Distribuiraj to!”: Otvorene prijave za besplatnu radionicu o promociji i distribuciji dokumentarnog filma

Otvorene su prijave za "Distribuiraj to!", besplatnu radionicu o promociji i distrubuciji dokumentarnog filma.