Foto: Jelena Pintarić
Foto: Jelena Pintarić

Na Zagreb Film Festivalu više ne stanuju dokumentarci. Barem ne u onom obliku na koji smo navikli – natjecateljsko-autorskom od samih početaka sada već daleke 2003. godine. Jedna od značajnijih hrvatskih oaza autorskog doku-stvaralaštva sada je isušena, a o razlozima takve odluke porazgovarali smo s direktorom ZFF-a, Borisom T. Matićem.

“Nakon trinaest godina, prvi put u životu, Zagreb Film Festival više ne prikazuje dokumentarce. Mi smo s njima počeli kada u Hrvatskoj de facto nije bilo međunarodnih festivala. Na početku nam je u Studentskom centru na dokumentarce znalo dolaziti četristo-petsto ljudi. Sjećam se jedne godine i osamsto gledatelja na “Ekaterini Velikoj”, što je bio sjajan rezultat”, prisjetio se Matić mladih početaka ZFF-a. Stvari su se, kaže, u posljednje vrijeme počele mijenjati, a publika je ZFF počela gledati kroz drugačije naočale.

“U zadnjih nekoliko godina ljudi su nas počeli percipirati kao isključivo festival igranog filma. Mislim da je to zbog ZagrebDoxa pa se ljudi valjda čuvaju za njega. Naši konkretni podaci govore da u dvorani koja ima dvjestotinjak mjesta, više nije bilo 250-300 ljudi kao što smo navikli.

“Ta brojka počela je padati na 100-150. Stalno je stagnirala ili padala pet do deset posto. Onda smo se odlučili koncentrirati na druge filmove, s obzirom na nove promjene poput termina, dužeg trajanja, novih programa, jačanja industrije…”, pojašnjava livkidacijsku odluku direktor ZFF-a.

“Jedan od bolnih rezova bilo je ukidanje natjecateljskog dokumentarnog programa. Uveli smo, međutim, novi program po imenu Making Of, spoj dokumentarnog i igranog koji na dokumentarni način priča o igranim filmovima”, pokušao je barem malo Matić ublažiti gorak okus u ustima svih ljubitelja dokumentarne umjetnosti. Kao glavni razlog ukidanja natjecateljskog dokumentarca, Matić u prvi plan gura poznatog protivnika – novac.

“Uzeti petnaest dokumentaraca pa ih prevesti… Nije to baš jeftina igračka. Onda s tim filmovima dovedete i desetak gostiju… Jedan takav program košta stotinjak tisuća kuna, a na njega dovedemo ljudi koliko i na nekakav dječji program.

“Mi, nažalost, ne možemo i ne želimo raditi programe na koje dođu dva čovjeka. Takvi festivali već postoje. No, mi smo navikli na 25-30 tisuća gledatelja. Kada brojka koju napravimo s dokumentarcima bude manja od one programa za djecu – dok nam drugi programi rastu – onda nam se čini da to naprosto više nije aktualno”, zaključio je za kraj našeg kratkog razgovora Boris T. Matić.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here