Šest mjeseci proteklo je od gostovanja srpskog redatelja Ognjena Glavonića u zagrebačkom Dokukinu KIC. Promocija jednog od najhvaljenijih / najnagrađivanijih regionalnih dokumentarnih naslova, “Živan pravi pank festival” (2014), dovela je mladog autora u hrvatsku metropolu.
Dokumentarni film o nepopravljivom glazbenom entuzijastu Živanu Pujiću, kao rijetko koji s ovih prostora naputovao se Starim kontinentom, osvajajući nagrade i priznanja u Budimpešti, Bruxellesu i Beogradu. Također, “ŽPPF” se probio u programe itekako respektabilnih festivala kao što su IFF Rotterdam i CPH:DOX. Za osvježavanje pamćenja, drugi je to Glavonićev film o Pujiću, nakon debitantskog kratkiša “Živana Pujića Jimmyja” (2009).
Razgovor s Ognjenom Glavonićem – inače nekadašnjim pančevačkom glazbenikom, a danas uspješnim filmašem, jednim od selektora beogradskog Beldocsa i suosnivačem Pančevo Film Festivala – vođen je prije šest mjeseci za vrijeme njegovog gostovanja u Zagrebu.
Zbog raznoraznih okolnosti (hvala Ognjenu na razumijevanju) i s(p)retno odgođen za nemožemovjerovatikoliko idealan trenutak – današnje prikazivanje “Živana” na Trećem programu HRT-a. Termin (23:30 sati) pomalo vampirski, ali za ljepotu i dobar dokumentarni film svašta se da pretrpiti.
A “Živan pravi pank festival”, potvrđuje to i Nagrada za najbolju režiju te Nagrada publike na ovogodišnjem opatijskom Solo Positivo Film Festivalu, spada u kremu prošlogodišnje regionalne dokumentarne produkcije.
Koja je pozadinska priča tvojeg poznanstva sa Živanom Pujićem?
“Živan i ja upoznali smo se prije petnaestak godina u Pančevu na nekoj svirci. Naravno, nismo odmah postali prijatelji, ali smo se tih par godina odrastanja viđali na svirkama, gradskim manifestacijama u Pančevu itd. U to vrijeme u Pančevu nije bilo mnogo mjesta za izlazak; mjesta na kojima bi se čulo i vidjelo nešto drugačije.
“S druge strane, u odnosu na ostale male gradove u Srbiji, Pančevo ima zaista fenomenalnu ekipu i program. Kad se u njemu nešto događa, uvijek dolaze svi, uglavnom isti ljudi, bilo da se radi o svirci ili kazalištu. U toj ekipi možete sresti i pankere, i metalce, i repere, i sve ostale, nema tu nekih arhetipskih mržnji i podjela.
“Iako sam bio metalac ili panker, u nekom razdoblju išao sam na koncerte drugačijih vrsta glazbe jer je to bila jedina ponuda, ali i jer su je slušali članovi mojih bendova u kojima sam svirao. To je nekako doprinijelo širenju našeg zanimanja za razne vrste glazbe, a onda i do samog filma.
“Cijelu srednju školu želio sam se baviti isključivo glazbom. Nisam razmišljao o filmu. Živan je u toj konstelaciji uvijek bio posebna pojava koja se nije mogla uklopiti ni u jednu ekipu. Uvijek je važio za specifičnu lokalnu figuru koju vjerojatnu svaki gradić i grad ima. Onaj kojem se ili smiju ili ga sažalijevaju. Kad sam krenuo na studij, dobio sam zadatak snimiti dokumentarni film, ispitni portret. Odlučio sam se za Živana, a tad sam znao već gomilu njegovih avantura i priča iako nisam znao ništa dublje od toga.
“Htio sam zabilježiti jednu priču koja na kraju nije niti ušla u film. Te druge stvari koje sam saznao o njemu radeći sam dokumentarac, za mene su bile toliko snažnije i bolje da sam zanemario razlog zbog kojeg sam ga počeo snimati.”
Kako bi ukratko opisao centralnu figuru svojeg dokumentarca?
“Kao sanjara kojeg realnost ne može nikako razbuditi.”
Je li Živan junak, antijunak, luzer? Može li se uopće karakter jedne osobe pojednostavljivati na ovakav način?
“Naravno da može, ali je možda nepravedno. Kod njega je privlačno baš to što je toliko stvari u isto vrijeme; što unatoč i u inat situaciji i svijetu u kakvom živi, unatoč sirovoj realnost s kojom se susreće, uspijeva stvoriti svoj svijet i živjeti svoj san. I kao takav, nikako ne može biti luzer.
“Zanimljivo je – to se vidi na projekcijama – što ga dio publike promatra kao veoma pozitivnu osobnost – antijunaka, kao što si rekao. Drugi su prilično rastuženi njegovim odlukama, borbama i neuspjesima. Kroz te naočale, oni mogu otići s utiskom da je on gubitnik, mada je to gubitništvo uvijek praćeno s osmjehom na Živanovom licu.”
Živan u prvom, Živan u drugom dokumentarcu… Ipak je prošlo nekoliko godina između dva snimanja filma. Jesi li u odnosu na prvi film eventualno uočio promjene u njegovom ponašanju?
“Živan i ja nismo bliski prijatelji, ne viđamo se niti čujemo tako često. U posljednje vrijeme ja živim u Beogradu tako da se rijetko srećemo i u prolazu. Prije snimanja drugog filma, Živan je imao zdravstvenih problema koje i spominje u filmu. Ali ne mislim da je odlazak na psihijatriju bitnije utjecao na njegove odluke i odnos prema svom životu i putu.
“Nakon snimanja drugog filma, Živan je opet, svojevoljno, otišao u bolnicu. Razlozi za odlazak nisu samo u osjećajima i zdravlju, nego tu ima i ekonomskih i praktičnih, svjesnih odluka: topla soba, krevet, tri obroka dnevno…
“Mislim da je u tom razmaku od dva filma Živan samo malo umorniji. Ono što je u suštini možda i najzanimljivije, jest da se kod njega ništa nije promijenilo, unatoč sve većem broju godina i neuspješnih festivala.”
A Ognjen Glavonić kao redatelj? Koliko si ti kao filmaš napredovao i koliko se, zapravo, razlikovalo snimanje “Panka” od “Živana”?
“Ta dva filma nastala su u potpuno različitim okolnostima. I iz različitih pobuda. Što se tiče prvog, ja sam zbog ispitnog roka u jedanaest dana morao snimiti i izmontirati cijeli film, srediti zvuk, fotku… Znao sam da snimam kratki metar od dvadeset minuta, a imao sam i neki koncept za film, početak, sredinu i kraj. Snimao sam s tom nekom DV kamerom… Bio je to zasad prvi i jedini put da sam snimam cijeli film. Nisam snimatelj i tada sam prvi put uzeo kameru u ruke. Na kraju sam napravio film kakav sam i želio, strukturalno i formalno.
“Tri godine kasnije napravio sam ovaj drugi film, prvi nakon fakulteta te prvi bez ikakvog roka za završetak. Nikog nije bila briga za njega. Nisam morao žuriti niti se ikome opravdavati, jer budžeta skoro da nije bilo, pa sam imao sve vrijeme ovog svijeta.
“Ali, ideja s kojom sam krenuo je bila snimati igrani film s dokumentarnim dijelovima. Živan je napisao scenarij o svojem životu; bila je to prava melodrama, ali taj igrani dio je propao, tj. nikada nije ni snimljen. Ono što je bilo snimljeno, tih par dana kako Živan pravi svoj pank festival, trebalo je služiti samo kao petominutni uvod u taj nikad realizirani igrano-dokumentarni film. Tako da sam se zadesio s materijalom s kojim nisam znao što uraditi.
“S vremenom se, iz leša tog mrtvog filma, rodio novi. Ali i put do njega bio je dug. Tek pola godine nakon snimanja pregledao sam materijal i čuo što Živan zapravo priča na festivalu. Dok sam snimao, naime, od buke, glazbe i bendova, nisam uopće čuo što on priča i kakvi se sve problemi oko njega i nas roje.”
“Živan pravi pank festival” snimao si…
“Četiri dana. Montaža je započela šest mjeseci kasnije, a potrajala je ukupno petnaest mjeseci. Ali ja nisam imao nikakav koncept. Taj film je nastao u montaži. Snimljeni materijal tretirao sam kao da mi ga je netko dao; kao da ga ja nisam snimao.
“Za vrijeme snimanja nisam uopće razmišljao o režiji. To se dogodilo tek za vrijeme montaže. Tada sam tražio priču, dotad nisam znao o čemu film govori ili o čemu treba biti. Imao sam sjajnu montažerku, Saru Santini. Jednostavno smo pratili neku našu intuiciju i eto…”
U oba filma svjedočili smo ne baš bajnim Živanovim životnim uvjetima. U odnosu na završetak snimanja, jesu li se stvari barem malo pokrenule nabolje?
“Jesu. Prodao je kuću u Tomaševcu, preselio se u Pančevo gdje je kupio stan. Živi sam, završio je fakultet… Preselio je i festival u Pančevo čije je prvo izdanje bilo prilično posjećeno, mislim negdje oko 130 prodanih karata. Sad je nekako malo dobio i krila zbog uspjeha filma.
“Opet se javlja ta zanesenost, krenuo je raditi tri nova festivala i oživljavati neke stare. Živan ne sagledava stvari kroz novac, on jednostavno prati svoj unutarnji glas. On ne razmišlja na način kako mu se nešto isplati ili ne i ima li posao koji radi smisla.
“Vjerojatno je zato tako i privlačan kao filmski lik; netko s kim se lako identificirati. Njegova razmišljanja i akcije su romantičarski zahvati, nikako kapitalistički, iako on stvarno misli da sve to čime se bavi, radi, između ostalog, i da bi dobro zaradio.”
Gledaš li svoj film kao određenu alegoriju današnjeg društva, borbe malog čovjeka protiv sistema?
“Tako je na kraju ispalo. Živan je ipak napravio taj festival, unatoč svojoj životnoj sredini i situaciji u kojoj se nalazio. Festival je održan. Na kraju nije nikome ostao dužan, doveo je bend iz Slovačke… Što je naumio, to je i napravio. Sam, bez podrške sredine. Mislim da je to jedini put u situaciji u kojoj se nalazimo. Lako je reći: ‘Nitko me ne podržava, neću ništa…’
“Lako je odustati; lako je ne uraditi. Živan na svojem primjeru pokazuje kako ne smiješ dopustiti određenim stvarima, prije svega mišljenju sredine ili nedostatku podrške, da te ometaju i sputavaju.
“Osobno, za mene je ovo film o nekim stvarima koje su prošle, provodima i zabavama mojeg odrastanja, ljudima, zvukovima i putovanjima koji su to obilježili… I Živanu koji je kao neka vremenska kapsula u kojoj je sve to i dalje sačuvano. Ili zarobljeno.”
Osvrnimo se malo na beogradski Međunarodni festival dokumentarnog filma Beldocs, na kojem si obavljao ulogu jednog od selektora. Kako je došlo do tog angažmana?
“Direktor Mladen Vušurović mene dosta podsjeća na Živana. Znači, netko tko je iz sasvim drugog svijeta došao u dokumentarni film. Odlučio je iz entuzijazma i ljubavi napraviti festival i nekako mi je bilo zabavno postati dijelom te priče.
“Prošle godine film o Živanu je prikazan na Beldocsu, i nakon upoznavanja s Mladenom ispričao sam mu i za ideju o festivalu koji smo grupa filmadžija i ja tada osnovali u Pančevu – Pančevo Film Festival, čije je drugo izdanje nedavno završeno.
“Također, pored tog iskustva s kreiranjem festivala – naravno, inspiriran Živanom – smišljanjem koncepta i programa i biranja filmova, desilo se i da sam sa svojim filmom dosta putovao po stranim festivalima prethodne sezone. Mladen me zamolio da preporučim neke filmove i tako, potpisan sam igrom slučaja.
“U suštini posao koji tamo obavljam prije odgovara opisu programskog urednika. Bitno je da festival isprofilira svoj program i da jasnije organizira cjeline kojima se bavi. Više sam se time bavio nego selekcijom, a nadam se da će sljedeće izdanje biti još zanimljivije.”
U zadnje vrijeme viđamo dosta dobrih srpskih dokumentaraca i s inozemnim dosegom. Radi li se možda o nekom sustavnom radu?
“Ne, definitivno ne. Problem je što ne postoji neka vrsta platforme koja bi nakon školovanja i fakulteta bila… Kad bi postojala neka vrsta dugoročnog plana. Glavni je problem što ne postoje industrija i tržište za ovaj sport. Nema dovoljno novaca, prostora i, samim tim, zanimanja. Dok god je tako, svi ti filmovi će biti poput Živanovog festivala, plod jedne opsesije.”
Znači, ipak prevladava stihija?
“Ne, naravno da tu ima i mnogo rada, prije svega ljudi koji sudjeluju u izradi filmova. Više nego bilo kakvog rada nekih drugih institucija i organizacija koje bi se time trebala baviti i koje za to primaju plaću. Mislim da se stvari kreću i da s vremenom stvari postaju bolje, i stvarno mi je žao što zaista dobri filmovi mojih kolega, kojih ima više nego što je planirano ili očekivano u ovakvim uvjetima, ostaju skrajnuti, bez prostora, vidljivosti i publike koju zaslužuju.
“Također, žao mi je i zbog toga što znam da publike ima, ali je to neko povjerenje u film, kao i u skoro sve druge discipline, jednostavno urušeno koliko carovanjem i sistemskim forsiranjem nekvalitete u odnosu na kvalitet, toliko i teretom drugih briga i problema koji okupiraju vrijeme, pažnju, volju i radoznalost za komuniciranjem, upoznavanjem i bavljenjem bilo čime drugim no pukim preživljavanjem.”
Rješenje za razvoj srpskog dokumentarnog proizvoda po Ognjenu Glavoniću leži u…?
“Mislim da je ta nezainteresiranost sistema za dokumentarni film, kao i nevelika količina sredstava za nastanak filma, upravo ono u čemu leži njegova velika snaga i potencijal. Sloboda je tu i treba je iskoristiti, naročito za priče koje su nevidljive, za priče koje su osobne.
“I sve je to kul ako ovaj posao promatrate kao neki mazohistički hobi kojim se bavite iz nekih neobjašnjivih sebičnih pobuda, ili tješite sebe uvjeravanjem da ovo što radimo nije samo posao nego nešto više, kao recimo: Poziv.”
“Ako stvari stoje tako, onda je to to, to je već tu i to imamo. Ako trebam nešto reći o nekom potencijalno boljem i uređenijem sistemu, to bi možda izgledalo ovako: ozbiljni ljudi bi morali ozbiljno raditi na svim segmentima, od načina financiranja, bogatijih fondova, jasnijih i preciznih uvjeta dodjeljivanja i apliciranja za financijska sredstva, natječajima koji se odvijaju više puta godišnje…
“Možda je najbitnije financijsko, producentsko, marketinško i platformsko sudjelovanje televizija, naročito državnih, kod kojih bi važila ista ova pravila iz prethodne rečenice. Toga u Srbiji nema ili ima vrlo malo.”
Regionalna doku-scena. Pratiš li događaje u okruženju?
“Trudim se, naravno, gledati jer mislim kako se rade dobri filmovi. Jako mi je žao i čudno što ti dobri filmovi iz posljednjih nekoliko godina nemaju neku gledanost. Potpuno su zapostavljeni, i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u Sloveniji.
“Treba postojati plan za vraćanje ljudi, ne samo u kina nego i – filmu. Mora postojati određena vrsta dodira, demistifikacije, obrazovanja… Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Srbiji, u osnovnoj i srednjoj školi nemaš nikakav dodir s filmom.
“Mislim da je to skandal; da nemaš nijedan predmet ili predavanje o filmu barem kroz jednu godinu, ili jedan školski sat. Da u školskom sustavu ni na koji način ne obrađuješ ono što je toliko oko nas, ogroman dio nas, tu najmasovniju pojavu, najvažniju i najubitačniju umjetnost dvadesetog stoljeća.
“Naročito danas kada svi imaju kamere u telefonu i kompjutere za sve ostalo: pisanje, montažu, dizajn zvuka, obradu slike… Sada kada je sve to dostupno skoro svima koliko i grafitna olovka i papir.”
Hrvatska je dosta uspješno riješila financiranje dokumentarnih filmova preko HAVC-a. Kako u Srbija funkcioniraju takve stvari?
“Postoje u Srbiji natječaji FCS-a (Filmski centar Srbije, op.u.) za proizvodnju i razvoj filmova, ali je problem njihova neredovitost. Uvjeti apliciranja i ocjenjivanja tih radova nisu transparentni. Nema nikakve odgovornosti, ni prilikom dodjele novaca a naročito glede odgovornosti nakon što se ti filmovi snime i ispadnu kako ispadnu. Ili ako se nikada i ne snime. To je ono što te nekako ubije u pojam.
“Naravno da razumijem da tu nikada nema dovoljno novaca. Za film nikada i neće biti dovoljno. Ali onda to i reci, a ne da u zakonu stoji obveza natječaja jednom ili dvaput godišnje kojeg evo nema već skoro dvije godine (nedavno je ipak raspisan, op.u.). U FCS je sad došla donekle nova ekipa i nadam se da će se neke stvari promijeniti. Ja sam, što se toga tiče, uvijek optimist.
“Znaš, nekako je ružno kukati nad sudbinom filma kad ljudi žive kako žive, kad stvari na svim poljima propadaju i tonu. Ali opet, mislim da se, baš zbog toga i u inat tome, svi moramo boriti za svoju profesiju i za pravo na rad i dostojanstven život od tog rada. Država financira tvoje školovanje za jednu profesiju koju, s druge strane, sistemski uništava. To je dubok i mračan odraz neodgovornosti.”
U kojoj se trenutno stvaralačkoj fazi nalaziš? Valja li se neki novi projekt iza brda?
“Već duže vrijeme pripremam svoj prvi dugometražni igrani film, s kojim sam išao na manje i veće markete, aplicirao na razne natječaje i grantove. Unatoč izostanku podrške u zemlji podrijetla, uspjeli smo skupiti neki budžet dovoljan za snimanje.
“Sa ‘Živanom’ smo putovali diljem Europe i bitno mi je upoznavati nove ljude, zemlje i gradove, a ne samo vidjeti najnovije filmove. Važno mi je ostati u toku s tim ljudima koje viđaš samo na festivalima. To je neki poseban svijet.”
Europski ti mingling, dakle, pomaže u daljnjem razvoju karijere?
“Naravno da pomogne, kao i svaka vrsta, europskog ili ne, druženja i upoznavanja. Važno je održavanje tih kontakata i biti negdje prisutan. Na više mjesta, ne samo u svojoj rupi. Bitno je vidjeti reakcije ljudi iz različitih kultura i zemalja na tvoje nove ideje i priče. Provjeriš komunicira li vlastito djelo s ostatkom svijeta ili ne; ima li smisla to što radiš; koliko je to samodovoljno ili ipak prelazi granice za koje se nisi nadao da ih uopće može prijeći.”
