Kad neki dokumentarni film prijeđe granicu od milijun dolara kino-zarade, može se govoriti o izvrsnom rezultatu, vrijednom divljenja i na godišnjoj razini. Prema podacima stranice Box Office Mojo, u 2015. godini samo je šest filmova uspjelo preći tu magičnu granicu.
Među njima i debitantsko dugometražno doku-ostvarenje redateljice Crystal Moselle, “The Wofpack” (2015), s kojim je filmašica na ovogodišnjem Sundanceu osvojila Veliku nagradu žirija u američkom dijelu dokumentarne konkurencije.
Nagrada – još uvijek najzvučnija u sedam mjeseci “Wolfpackovog” festivalskog života – zasigurno nije odmogla u nabijanju impresivnih box-office brojki, no ovdje se prije svega radi o uspješnoj sinergiji izuzetno intrigantne teme i profesionalne razrade jedne (uglavnom) koherentne redateljske ideje.
Moselle je prije pet godina ležerno koračala njujorškom Prvom avenijom kada joj je za oko zapela grupa od šest mladića. Par trenutaka kasnije, fascinirana njihovom neobičnom pojavom, redateljica je odlučila predati verbalnu vizitku. Pet godina nakon sudbonosnog susreta i petstotinjak sati snimljenog materijala kasnije, u Uti je premijerno predstavljen “The Wolfpack”…
U centru pažnje “Vučjeg čopora” nalazi se obitelj Angulo, točnije šestorica braće tinejdžera koji vrlo rijetko napuštaju svoj stan u opskurnijem dijelu Manhattana. Koliko rijetko? Ponekad niti jednom u 365 dana – rijetko. Ponekad čak i nekoliko puta u toplijim mjesecima.
Pa opet, “The Wolfpack” nije depresivan, još manje neuspio film. Jer, iako su braća veći dio života osuđena na život pod staklenim zvonom, gledatelj Angulove ne gleda kao strano tijelo koje bi pod svaku cijenu trebalo reintegrirati u normalan život. Život kojeg su naučili gledajući filmske imitacije – života.
Umjesto normalne socijalizacije s vršnjacima, odreda dugokosi klinci – pretežno pod utjecajem paranoičnog i uglavnom pijanog oca Oscara – dane provode gledajući filmove i imitirajući najdraže scene, poput zavidnog skidanja “Reservoir Dogsa” with guns and everything.
Na tom klaustrofobično omeđenom komadiću njujorškog stambenog zatvora, u dnevnim partijama ambivalentnog šaha figurice razmjenjuju mašta i stvarnost, umjetnička ekspresija i rigidna potreba za kontrolom, početak i kraj, sloboda i nakaradno tumačenje iste.
Pa opet, “The Wolfpack” nije depresivan, još manje neuspio film. Jer, iako su braća veći dio života osuđena na život pod staklenim zvonom, gledatelj Angulove ne gleda kao strano tijelo koje bi pod svaku cijenu trebalo reintegrirati u normalan život. Život kojeg su naučili gledajući filmske imitacije – života. Bez dodira sa stvarnošću, što god to značilo, i modernih pomagala poput Iphonea ili kompjutera. Uspjeli su o(p)stati u svojem svijetu, naizgled bez trajnih psihičkih posljedica.
Braća s redateljicom uglavnom komuniciraju bez ograda, odavajući dojam elokventnih i artikuliranih tinejdžera, s izraženim interesom za glumu i scenski nastup (ručno izrađene maske Mikea Myersa, Batmana itd.). Sve to doznajemo iz pomno birane i bogate obiteljske video-arhive, dok se događaji unutar stana, kao i intervjui, odvijaju iz prve opservacijske / POV ruke.
Dojam je, međutim, da je je Moselle propustila iscijediti dobar dio soka iz nadnaravno dobre – praktički sletjelaukrilo – premise koju bi iscijedio iskusniji, ne nužno talentiraniji redatelj.
Zašto smo naglo ubačeni u priču bez nužne ekspozicije u kojoj otkrivamo način redateljičinog ulaska u hermetični svijet Angulovih? Je li bilo prostora za kontekstualiziranje obiteljske patologije kroz razgovore sa socijalnim radnicima, psihijatrima, filozofima?
Zašto dodatno nije stisnuta glava obitelji, od koje je i krenuo nonsens homeschoolinga, priručno sektaštvo i plašenje sa zločestim vanjskim svijetom od kojeg se pod svaku cijenu treba zaštititi i doslovce zabarakadirati?
Mišljenja smo da je “The Wolfpack” mogao i trebao biti više od svoje aktualne inkarnacije, simpatične dame s kojom je bilo zanimljivo razgovarati, ali koja odlazi od stola prije nego što je zapravo uspijemo upoznati…
