Proteklih pet godina iznjedrilo je pravu poplavu dokumentaraca koje u širem smislu riječi možemo nazvati aktivističkim. Bilo da je riječ o rekapitulaciji borbe za prava oboljelih od AIDS-a (“How to Survive a Plague”, 2012.; David France), ukazivanja na ugrožene životinjske vrste (“The Cove”, 2009.; Louie Psihoyos), internetsku verziju slobode govora (“PB AFK: The Pirate Bay Away from Keyboard”, 2013.; Simon Klose) ili jednostavno dizanju glasa protiv autoritarne politike vlastite zemlje (“Pussy Riot – A Punk Prayer”, Mike Lerner i Maxim Pozdorovkin; “Sutra” / “Zavtra”, Andrej Grjazev; “Ai Weiwei: Never Sorry”, Alison Klayman), radilo se u cjelini – bez obzira na ponekad upitnu vrijednost pojedinačnih ostvarenja – o važnim i bitnim filmovima, presudnim za skretanje pozornosti šire javnosti na tekuću problematiku ugroženih zemalja.
“Svakodnevna pobuna” / “Everyday Rebellion” (2013) iranske braće s prebivalištem u Austriji, Arasha i Armana T. Riahija, nešto je drugačiji dokumentarac od maloprije spomenutih naslova. Prije svega ovdje se radi o krosmedijskom projektu i svojevrsnom dokumentarnom priručniku različitih metoda nenasilnih prosvjeda (ključne riječi!) i građanskog neposluha.
Preko američkog pokreta Occupy, pa do ukrajinskog Femena i srpskog Otpora, “Svakodnevna pobuna” prati porast građanske svijesti diljem planete i strast odlučnih aktivista koji vjeruju kako svojim djelovanjem mogu biti okidač promjena u društvu koje ih okružuje.
Maštovita ali nenasilna borba protiv samoproglašenih elita – kako doznajemo u ovom dokumentarnom filmu – jedina je ispravna ruta sadašnjih i budućih prosvjeda. Nasilje rađa nasilje, ali i odbojnost širih, aktivistički inertnih sugrađanskih slojeva. Grudu promjena pokrenuti može isključivo masa. A masa, vidjeli smo i na domaćim nogometnim primjerima, nikad ne reagira pozitivno na prolijevanje krvi i prahistorijske bojne pokliče.
Braća Riahi zanatski korektno kombiniraju scene s prosvjedničkih aktivnosti (rušenje križa u Ukrajini od strane Femena), aktivističkih konferencija (Srđa Popović iz Otpora objašnjava uporabu grafita kao dobar početak prosvjednih aktivnosti, pogotovo ako je broj prvoboraca u početku malen), ispovjednih anegdota (baloni iznad Asadove sirijske rezidencie) i real-time životnu dramu Femenove aktivistice s pomalo pretenciozno-propovijedajućim ženskim voice-overom (“Mi smo ljudi a ne produkti”).
I dok možda neće uzburkati tamniju stranu aktivističke krvi poput “Sutra”, “Punk Prayera” ili najradikalnijeg u grupi, “If a Tree Falls: A Story of the Earth Liberation Front” (2011., Marshall Curry i Sam Cullman), “Svakodnevna pobuna” itekako ima mjesta na artikulirano-intelektualnoj strani nefikcijske police otpora.
Femen – pokret otpora? Dajte molim vas. Pa riječ je o pukom konzumerističkom brendu koji performanse ‘obnaženih ljepotica’ (koje nota bene posve odgovaraju komercijalnim standardima ljepote) koristi u marketinške svrhe. Uostalom dovoljno je baciti pogled na njihovu službenu web stranicu koja nije drugo doli web-shop.
http://femen.org/?attempt=1