Američka redateljica Alison Klayman 2012. godine snimila je “Ai Weiwei: Never Sorry”, dokumentarac o životu i djelu kineskog konceptualnog umjetnika i političkog aktivista Ai Weiweija. Klayman je ovo debitantsko dokumentarno ostvarenje, a za svoj film te iste godine uspjela je osvojiti i specijalnu nagradu žirija na Sundanceu.
Ai Weiei je nesumnjivo jedna od interesantnijih figura svjetske umjetničke scene. 56-godišnji Kinez godinama drži status jednog od najpriznatijih konceptualnih kineskih umjetnika, često se otvoreno i bez zadrške sukobljavajući s kineskom vladom. 2008. godine u centar pozornosti svjetske javnosti došao je zbog dvije stvari – distanciranja od Olimpijskih igara u Kini, za koje je pomogao dizajnirati glavni stadion te otvorenog prozivanja vlade za pokušaj zataškavanja broja žrtava u sichuanskom potresu.
“Nisam hrabriji od drugih ljudi. Vjerojatno sam i plašljiviji, no moram nastaviti djelovati, inače će situacija postati još opasnija”, rekao je Weiwei, koji zasigurno predstavlja značajnu kariku još uvijek komplicirane, nepovjerljive i uglavnom hermetične kineske stvarnosti. Zatvaran, progonjen, udaran, ali nikada neušutkan, dijeleći sudbinu ruskog Pussy Riota – iako za oktavu artikuliraniji i homogeniji – Weiwei svojim umjetničkim senzibilitetom i nepopustljivim političkim stavovima otvara put nekim novim neovisnim pojedincima u kineskom društvu, pionirski i sutavno brišući submisivni DNK iz svijesti vlastitih sunarodnjaka.
No, “Ai Weiwei: Never Sorry” ima i svoju drugu, neglamurozniju stranu medalje. Gledatelji koji uglavnom nediskriminatorno vjeruju inflacijski napuhanim brojkama s vodećih filmskih stranica, mogli bi doživjeti bolno i hladno otrežnjenje. Tehnički besprijekoran, dokumentarac redateljice Alison Klayman pokrio je većinu umjetnikovih najvažnijih životnih stanica. Razgovore s najbližim suradnicima, roditeljima, ženom, čak i vjerojatnom ljubavnicom s kojom ima dijete, Klayman je zanatski solidno ispreplela s arhivskim snimkama te prikazom priprema za Kinezovu najnoviju izložbu u Munchenu.
“Nisam hrabriji od drugih ljudi. Vjerojatno sam i plašljiviji, no moram nastaviti djelovati, inače će situacija postati još opasnija”, rekao je Weiwei, koji zasigurno predstavlja značajnu kariku još uvijek komplicirane, nepovjerljive i uglavnom hermetične kineske stvarnosti.
Ali za razliku od tematsko-tehnički sličnog, no neusporedivno kvalitetnijeg filma “Marina Abramovic: The Artist is Present”, “Ai Weiwei: Never Sorry” živi i uglavnom umire od inspirativne fotogeničnosti vlastitog glavnog subjekta. Klayman je, mora se i to otvoreno priznati, u ruke dobila višestruko nezahvalniju i zahtjevniju dokumentarnu glinu od redateljskog dvojca Akers-Dupre. I dok se ovaj ponosni Kinez godinama odupire autokraciji anakronog državnog aparata vlastite države, Ai Weiwei je očito zadržao njezin prepoznatljivi duhovni poučak.
Weiwei je – poput svoje kineske domovine – trom, zatvoren i birokratski logičan. Kinez malo govori, a čak i tada, kao na ribljoj tržnici, važe svaku riječ, grimasu, pokret… Marina Abramović vlastitom je karizmom uspjela otopiti željezna vrata njujorške MoMe. S druge strane – prvi, vjerojatno i pogrešni dojam – sugerira sliku gotovo autističnog kineskog “zviždača”, koji ni vlastitu okolinu ne uspijeva zapaliti iskrom vlastitih beskompromisnih ideala.
Ima li Weiwei uopće političku poruku? Stoji li iza njegove umjetnosti i političke angažiranosti opipljiv program, poruka, širi kontekst? Koji god odgovor u konačnici dobili, jedna stvar je sigurna – Kina treba Weiweija, a i Weiwei treba Kinu. Neprijatelj nikad ne spava. Iako ga je iz sna možda trebao probuditi prije desetak godina…