Andrej Grjazev je navodno za kompletnu produkciju svog dokumentarca o radikalnoj ruskoj umjetničkoj skupini Voina, “Sutra” / “Zavtra” (2012), potrošio oko dvije tisuće dolara, od čega je najveći postotak troškova otpao na prijevozne izdatke.
Ruski redatelj u svom gerilskom veriteu prati četvero anarhoidnih umjetnika u njihovom konceptualnom kaosu prevrtanja policijskih automobila i crtanju divovskih falusa nasuprot nekadašnjem KGB-ovom sjedištu u St. Petersburgu.
Oleg Vorotnikov-Vor (hrvatski prijevod: lopov), Natalia Sokol-Koza i Leonid Nikolaev-Lonja pokretačka su snaga Voine, čiji manjak koherentne – zabravo bilo kakve suvisle – ideološke filozofije, grupa nadoknađuje političkim prvoloptarenjem i sirovim uličnim mišićima.
Na papiru posljednji bastion ruskog nepatvorenog revolucionarnog otpora naspram Putinovom totalitarizmu. U stvarnosti – bolje rečeno prema prikazanom dokumentarnom materijalu – Voina ne nudi nadahnutiju božansku energiju od uobičajenog grozda hrvatskih navijača pred važnu utakmicu s Burkinom Faso.
Teško je naći pozitivnu notu o filmu koji veliča – ili barem sirovo dokumentira – kladioničarsku osrednjost bez stila, inteligencije i supstance lokalnih tridesetineštogodišnjaka koji s vlastitim djetetom goloruki jurišaju na policijske kornjače. Propustiti sa stilom.
Nakon berlinske premijere “Sutra” Grjazev je, navodno, primio dosta kritika od člnanova Voine, koji su ga optužili za nevjerodostojan i negativan prikaz same grupe.
No, kad ispred sebe listate stranački statut jedne navodno društveno osviještene skupine, a u čiju se svakodnevnicu poput idealnog puzzlea uklapaju svakodnevne krađe po dućanima, kopanje po smeću i veličanje najgoreg kvartovskog klošeraja – jesu li uopće i mogli očekivati drugačiji završni proizvod?
“Sutra” je lijena parada jeftine političke demagogije, iza koje stoji istinski duboka raka socijalno neuklopnjenog autsajderstva, a naspram koje aktivizam grupe Pussy Riot izgleda poput marša američkih Crnih pantera.
Teško je naći pozitivnu notu o filmu koji veliča – ili barem sirovo dokumentira – kladioničarsku osrednjost bez stila, inteligencije i supstance lokalnih tridesetineštogodišnjaka koji s vlastitim djetetom goloruki jurišaju na policijske kornjače. Propustiti sa stilom.
