Foto: Jelena Pintarić
Foto: Jelena Pintarić

33-godišnji slovenski redatelj Matjaž Ivanišin, diplomant ljubljanske Akademije za gledališće, radio, film in televizijo, u svojoj je karijeri uglavnom stajao iza kratkometražnih igranih i dokumentarnih naslova.

Za premijerni kratki dokumentarac “Che Sara” (2002) osvojio je glavnu nefikcijsku nagradu na beogradskom Festivalu sltudentskog filma, dok je sa “Šentiljom-Spielfeldom, graničnim prijelazom kojeg više nema” / “Šentilj-Spielfeld, mejni prehod, ki ga ni več” (2009) gostovao na 7. ZagrebDoxu. S istim filmom osvojio je i Lokvanja za najbolji slovenski srednjemetražni dokumentarac na mariborskoj DokMa-i.

Najnoviji Ivanišinov projekt, “Putnik Karpo” / “Karpopotnik” (2013), nedavno je zaradio Zlatna kolica namijenjena najistaknutijem dokumentarnom filmu 12. Zagreb Film Festivala. Zagrebački žiri, kao i višepotpisanog autora, oduševio je sanjivi esejistički dragulj talentiranog Slovenca, svojevrsni hommage velikom redatelju Karpu Godini, koji se poput savršene rukavice nadopunjuje s njegovim fragmentalno sačuvanim “Imam jednu kuću” (1971), zapravo polaznom bazom modernog Karpa.

Ne možemo pobjeći od klasičnog otvaranja intervju-partije. Odakle, dakle, ideja za snimanje filma “Putnik Karpo”?

“2012. godine Maribor je bio prijestolnica europske kulture. Tada me nazvao Miha Černec koji je tamo radio kao producent. Pitao me bih li želio napraviti filmski portret Karpa Godine. Pošto sam rođen u Mariboru, a i Karpo je ovdje proveo petnaestak godina, htjeli su napraviti zanimljive portrete ljudi povezanih s tim gradom. Radilo se o pojedincima iz sporta, kulture, itd. Pristao sam i zato što mi je Karpov rad blizak. ”

Matjaž-Ivanišin-3-1
Foto: Jelena Pintarić

Negdje sam čitao kako ste od Karpa Godine dobili blagoslov, pod uvjetom da ne sudjeluje u izradi filma.

“Da, rekao je da bi bilo bolje da film snimimo bez njega, da baš i nije najbolji ispred kamere. Onda smo rekli: ‘Dobro, idemo napraviti film o Karpu, bez Karpa’. Da to bude jedno od glavnih pravila ovog dokumentarca. Zatim sam odlučio uzeti samo jedan njegov film (‘Imam jednu kuću’, op. a.) koji, pak, sadrži samo neke fragmente…”

Koliko sam uspio povezati, “Imam jednu kuću” je dovršen film, ali ostali su sačuvani – kako ste rekli – tek njegovi fragmenti?

“To nije dugometražni, već kratkometražni film koji je radio za Beogradsku televiziju. Preostali su samo određeni fragmenti jer je kopija išla u Crnu Goru, a ostalo je završilo na beta kasetama. Bila mi je jako zanimljiva i uzbudljiva ideja o ponavljanju njegovog vojvođanskog puta, pronalaska istih ljudi, priča iz tog vremena…”

Reakcije Karpa Godine nakon projekcije?

“Bio je jako zadovoljan i dirnut s filmom. U međuvremenu – dok smo ga snimali – nije znao ništa o detaljima, pa je i s te strane cijela stvar bila uzbudljiva.”

Što vas je najviše fasciniralo u “Kući” da ste odlučili upotrijebiti materijale baš tog konkretnog filma?

“Karpovi materijali su bili inspirativni. Kada radim, volim postojanje određene radoznalosti. Pošto sam posjedovao tek fragmente njegovog filma, trebao sam sastaviti i uobličiti priču, zamisliti kako je izgledalo cijelo putovanje.”

S jedne strane Karpova vizualna briljantnost, s druge “Putnikova” scenaristička izvrsnost koja, usudili bismo se reći, nosi tri četvrtine samog filma. Kako je tekao cijeli proces pripreme “Putnika Karpa”, a onda i završna scenaristička glazura?

“Krenulo je tako što sam već imao Karpove materijale na laptopu. Onda sam počeo tražiti ista sela iz ‘Imam jednu kuću’. Bio je to detektivski posao – kucanje, ispitavanje, traženje ljudi… Nismo imali vremena pa je takve stvari trebalo brzo obavljati. Na kraju smo nekako uspjeli. Bilo mi je bitno pronaći iste prostore i protagoniste iz filma ili ljude koji ih poznaju.

“Za vrijeme intervjua kratko sam bilježio izgovorene riječi. Onda sam sa svim materijalima došao u Ljubljanu mojem prijatelju pjesniku Nebojši Popu-Tasiću. Dao sam mu i video-materijal, nakon čega smo se dogovorili kako će film sadržavati poetički jezik. Nekoliko pjesama napisao je samo gledajući Karpov i moj materijal. Stvarno mislim da je napravio odličan posao.”

Za današnje vrijeme gotovo nezamislivo, ali Karpo Godina u svojem filmu kao da zamrzava vrijeme, zaustavljajući se pokraj svakog predmeta, kuće, osobe… Kao da progovora: “I vaša priča je važna. I vaša sudbina nešto predstavlja…”

“Tražio sam samo ljude koje je Karpo u onim fragmentima stavio u neki closeup, kadar koji im je on namijenio. Ništa nisam znao o tim ljudima. Ali kad sam ih upoznao, to su bile nevjerojatne priče. Mi smo ih samo malo poetički zapakirali, ali ništa nismo izmislili.”

Koji su najveći problemi s kojima ste se susretali za vrijeme snimanja?

“Prvi put sam u Vojvodini proveo deset dana, drugi četrnaest, a onda kasnije još tri dana. Imaš to kratko vrijeme na raspolaganju, a moraš pronaći pet sela, upoznati i ispitati ljude… Stvarno je trebalo vrlo brzo raditi. S jedne strane to je bilo dobro, morao sam odmah reagirati. Kad bih nekoga upoznao, odmah sam po nekom instinktu razmišljao što bi bilo zanimljivo iz njegove priče.”

Jesu li po vašem mišljenju i danas ljudi otvoreni kao u Karpovim vojvođanskim prostranstvima?

“Jesu. Ali mislim kako je i za njih bilo dobro što smo stvari morali brzo odrađivati. Ni oni nisu imali vremena za pripremu. Mislim da nije isključivo vojvođanska regija specifična po svojoj otvorenosti. I u Sloveniji možeš pronaći takve sredine. Važnije je istaknuti Karpov talent koji je poticao međusobnu naklonjenost s tim ljudima.”

Matjaž-Ivanišin-2-1
Foto: Jelena Pintarić

U kojem stanju je današnja slovenska dokumentarna industrija?

“Ide polako nabolje, ali dokumentarac kod nas još uvijek malo šepa. U nekim slovenskim glavama dokumentarni film je još uvijek stvar koja se radi na reportažni način. Polako se počinje govoriti o kreativnim dokumentarcima, kako to nije samo posao u kojem netko uzme kamericu i nešto snima.”

Možete li živjeti od svog dokumentarnog rada?

“Zasad mogu. Skromno, ali mogu. Kad bih imao obitelj, nisam siguran koliko bi to bilo moguće.”

Gdje se vidite u budućnosti? Preferirate li određenu dokumentarnu estetiku, podžanr?

“Ne bih želio biti ograničen s nikakvim žanrom. Mene uvijek vuče neka radoznalost, volja za dodatnim znanjem o određenoj tematici. Želim u cijeloj priči pronaći jednostavni jezik. To mi je uz radoznalost najbitnija stvar u poslu kojim se bavim.”

Promjena svijeta vlastitom umjetnošću, u ovom slučaju – dokumentarnom? Naivnost ili realnost koju je moguće prožeti sa stvarnošću?

“Mislim da ništa neću moći promijeniti. No to ne znači da treba prestati raditi filmove. U određenoj mjeri neke stvari se mogu mijenjati, no ne tako da svijet preokreneš na glavu. Ono što sam prethodno radio je dobro, ali uvijek razmišljam o budućim projektima, to je ono što me tjera naprijed.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here