Neke ljude zauvijek odrede lokalne zemljopisne paralele. Ostati u domovinskoj zoni komfora i ispijati iste kave u istom lokalnom kafiću s istim ljudima ispod iste tende koja se nije mijenjala od Univerzijade ’87, vjerojatno je nemjerljivo lakše od iskušavanja sreće van dobro utabanih staza, načina i običaja…
Šveđanin Per Parsson, međutim, nije dopustio ukalupljivanje u gabarite svojeg rodnog Ballingslöva od nevelikih parsto duša. Mogao je, naravno, izabrati put kojim su nepogrešivo prošli njegovi brojni sunarodnjaci. Raditi… Pa zapravo bilo što, i dočekati mirnu starost sa svim beneficijama jedne ekonomski stabilne i socijalno brižne skandinavske države.
Sudbina i pustolovni duh su odlučili drugačije.
Još prije četrdeset godina Persson je odlučio kupiti Land Lover i otputovati u životnu avanturu koja će ga nakon europske i bliskoistočne turneje usmjeriti prema Pakistanu. Nekoliko desetljeća kasnije Pera – sada Pera Omara – zatječemo u 10-milijunskom Lahoreu, usred tipične pakistanske eksplozije boja, mirisa i zvukova, kako se na motociklu probija kroz još tipičniji prometni krkljanac u kojem se svima i nikome ne žuri, dok je ispravna vozna traka već odavno ostavljena arbitrarnoj procjeni svakog pojedinog vozača.
Per je sretan čovjek!
No, ako nas ičem “Izmješteni” mogu naučiti, to je opipljiva nada o opravdanosti floskule kako sve Božje ovce na kraju pronađu svoj put. Točka A i točka B. Razlika je samo u nagibu pojedinog kuta. Glavna poruka kako čak i u današnjem svijetu ima mjesta za skromne, produhovljene i iskrenom ljubavlju za bližnju okolinu natopljene pojedince. Ipak se kreće…
Nedugo zatim, pakistanski Šveđanin ulazi u skromnu prostorijicu – više sobu nego punokrvnu kuću – u kojoj živi zajedno sa ženom Shamim i dvjema kćerkama, Zahrom i Marijom. Kćerkama koje su odrastale na pričama o plavokosoj zemlji meda, mlijeka i čistih ulica. Zemlji slobodnih svjetonazora, klubovima s dozvolom točenja alkohola i otkrivenih ženskih lica. U usporedbi s Pakistanom – paralelni i nedosanjani svemir s kojim će ih brižni Per uskoro i upoznati. Silom prilikom, doduše, jer niti Zahria ni Maria nisu odgajane u strogom muslimanskom duhu, što bi njihove ujake uskoro moglo potaknuti na drastične mjere. Drugih rješenja, osim pakiranja kofera za Švedsku, dakle, nije niti bilo…
Dokumentarni film “Izmješteni” / “Displaced Perssons” (2013) Åse Blanck i Johana Palmgrena zanimljiv je i zbog toga što početnu emigrantsku premisu sagledava iz više unikatnih rakursa. Tako, recimo, uz lajmotiv kulturoloških razlika između Švedske i Pakistana (pasivno agresivna bakica iz susjedstva, vožnje biciklom, odlasci u klub, poslodavci nezaintersirani za inozemnu radnu snagu, brzinski osamostaljujući brak između Zahre i Auna), imamo i Perov slučaj kojeg nakon dugogodišnjeg izbivanja i vlastita država tretira kao stranca.
A nije trebalo proći previše vremena nakon dolaska obitelji Persson/Omar u Švedsku kako bi dodatno zasjala i dodatna, sasvim neplanirana metafora o ispravnosti dekadentnog Zapada, nošenja satova (Per ga nije nosio punih trideset godina!) i sanitiziranog kapitalističkog konformizma, kada su jadnog dostojanstvenog i uglađenog Pera usred bijela dana opljačakali na ballingslövskim ulicama. Ne u Pakistanu, niti Njemačkoj, pa niti u Jordanu ili Iranu. Ballingslöv u Švedskoj. Može li ironija biti veća?
No, ako nas ičem “Izmješteni” mogu naučiti, to je opipljiva nada o opravdanosti floskule kako sve Božje ovce na kraju pronađu svoj put. Točka A i točka B. Razlika je samo u nagibu pojedinog kuta. Glavna poruka kako čak i u današnjem svijetu ima mjesta za skromne, produhovljene i iskrenom ljubavlju za bližnju okolinu natopljene pojedince. Ipak se kreće…