Nakon udarničkih recenzentskih zaveslaja s 12. Liburnia Film Festivala, vraćamo se polako uobičajenom ritmu promišljanja o nama najdražem ogranku filmske umjetnosti. Donosimo vam naramak brzopoteznih osvrta iz našeg recentnog gledateljskog dnevnika (usudimo li se reći – mjesečnika?) mrvicu starijih dokumentarnih ostvarenja, od kojih za dužinu vrata odskače debitantski film Toma Beringera, “Mistaken for Strangers” iz 2013. godine.
“Pankerski sindrom” / “Kovasikajuttu” / “The Punk Syndrome” (2012., Jukka Kärkkäinen i Jani-Petteri Passi) ★★★ i 1/2
“Pankerski sindrom” naši su gledatelji ove godine mogli pogledati na makarskim zagrijavačkim projekcijama prije prvog izdanja DokuMA Film Festivala.
I nije to bila najgora odluka na svijetu mladog vodstva DokuMA-e, pošto ispod početne feel-good premise “Sindroma” kucaju važna sociološka pitanja obložena čvrstim stupovima paradigmatsko-stereotipne oholosti normalnijih, izabranijih, tjelesno zdravijih…
Jukka Kärkkäinen i Jani-Petteri Passi u ovom su konkretnom slučaju portretirali četveročlani finski punk-bend Pertii Kurikka’s Name Day, sastavljen od mentalno hendikepiranih glazbenika. Iako se radi o estetski neambicioznom i nesadržajnom projektu, “Pankerski sindrom” briljira u ključnoj stvari – izvlači stigmatizirane pojedince iz zadanih freak show okvira i predstavlja ih u realnijem svjetlu, dopuštajući im grešnu svjetovnost, pa i opasnost da se vlastitim neprivlačnim karakterima ne svide široj publici.
Plus za razmišljanje izvan kutije, iako “Sindromu” kronično nedostaje dubinska emotivna analitka, bez koje će film o simpatičnom četvercu – unatoč nekoliko neugodnih (deal with it!) scena – ostati tek natuknica raznolikosti u dnevničkom upisu prosječnog ljubitelja dokumentaraca.
“Mistaken for Strangers” (2013., Tom Berninger) ★★★★
Za razliku od poletaraca iz “Pankerskog sindroma”, “Mistaken for Strangers” – kojeg također možemo svrstati u kategoriju glazbenih dokumentaraca – se pozabavio nešto krupnijim ribama, točnije bendom The National, i od Hrvata obljubljenog američkog rock sastava.
“Mistaken for Strangers” kroz objektiv debitantskog dokumentarnog redatelja Toma Berningera, inače brata glavnog pjevača Matta, dokumentira jednu od The Nationalovih koncertnih turneja. No tu svaka slučajnost s uobičajenom koncertno / arhivsko / prisjećamo se starih dana doku-glazbenom produkcijom istog trenutka prestaje.
Berningeru turneja prije svega predstavlja početnu ekspozicijsku kulisu, prazno dokumentarno vozilo u kojem se vještim miksom intimnih monologa, urnebesno smiješnih (ali i do neba simpatičnih!) intervjua s članovima grupe te koncertnih snimki, ponajprije obračunava s vlastitim autsajderskim demonima i nepripadanju društvu koje ne tolerira slackersku karijernu neodlučnost jednog dobroćudnog ljudskog mede.
“Nemam ništa za ponuditi curama, pa ni posuđe”, će vam (po tko zna koji put) slomiti srce… Izvrstan debi mlađeg Berningera koji je napokon izašao iz sjene melankoličnog glazbenog genijalca. Definitivno pogledati!
“Dragan Wende – West Berlin” (2013., Lena Müller i Dragan von Petrovic) ★★★ i 1/2
Dragan von Petrovic našoj je publici vjerojatno najpoznatiji po montažerskim zadaćama koje je obavljao na ovogodišnjem srpskom igranom hitu “Varvari” (2014., Ivan Ikić), ili pak dokumentarcu “Goli” (2014) Tihe Klare Gudac o kojem smo nedavno vrlo pohvalno govorili.
Umjesto striktnih montažnih škara Petrović je zajedno s Lenom Müller odlučio sjesti na redateljsku stolicu filma “Dragan Wende – West Berlin” koji kroz humorističan, iako nerijetko i (ideološko) površnjikav način govori o gastarbajterskom životu u Njemačkoj prije pada Berlinskog zida.
Problem “Dragana” ne leži u kućnovideovskoj estetici priručnog veritea (snimatelj Vuk Maksimovič, Wendeov nećak i koredatelj filma), već u činjenici kako glavni junak, danas uglavnom iscijeđeni i neraspoloženi Dragan Wende, jednostavno nema – redateljima i svim ostalim zainteresiranim stranama utvaranu – karizmatičnu sposobnost omađijavanja publike u jednom dugometražnom celuloidnom djelu.
A kako se u filmu ipak uglavnom radi o putešesvijama jednog čovjeka i životu umočenom u tadašnji berlinski noćni život, bez natruha ozbiljnijeg napada na očigledno žestoko branjenu intimu starog srpskog vuka, “Dragan Wende – West Berlin” ubrzo postaje karikaturalna Jugoslawische parodija u kojoj lavovski dio pozitivnih vibracija pretežno kradu dolasci dede Mileta po zasluženu njemačku penziju.
“Pogrebnik” (2013., Dragan Nikolić) ★★★ i 1/2
Dragan Nikolić se sa svojim “Pogrebnikom” naosvajao nagrada diljem balkanskog poluotoka, a nedavno je film o pogrebniku Bati uvršten na shortlistu Prix Europe, uglednog festivala koji svake godine nagrađuje najbolja televizijska ostvarenja sa Starog kontinenta.
Ukratko, verite srpskog filmaša u stopu prati životno-poslovnu rutinu povratnika s gastarbajterskog rada u Njemačkoj i Austriji, koji sada radi u pogrebnoj tvrtci svojeg tasta (Drnda Internacional), specijaliziranoj za dopremanje preminulih građana Srbije iz svih dijelova Europe.
“Pogrebnik” nije suptilna lamentacija o umjetnosti uživanja u letu leptirića prije neumitnog ateriranja prve lopate polusmrznute ilovače. Nikolićev film bez ustezanja – klinički nemilosrdno – pokazuje onu necenzuriranu, sirovu i prljavu stranu pogrebnog rituala, a s njom i progresivni gubitak iluzija o navlačenju rukavica i zadržavanja distance vlastitog glavnog junaka.
Smrt je smrdljiva, neprivlačna i ponekad komično morbidna. “Pogrebnik” to, bez dodvoravačke i jeftine sentimentalnosti, u konačnici vrlo zorno i vješto apostrofira…