Koordinator Restarta te direktor i glavni selektor Liburnia Film Festivala, Oliver Sertić, nedavno nam je otkrio pozadinsku priču iza dvanaestog izdanja ovog dokumentarnog duženja u Ičićima a koju sada dijelimo i s vama, vjernim čitateljima portala Dokumentarni.net.
Ako ste nas pozornije pratili, neki dan smo također predstavili program 12. LFF-a koji će se održati od 26. do 30. kolovoza. Nekoliko tjedana prije njegovog početka, donosimo vam i intervju s čelnim čovjekom jednog od najvažnijih događaja vezanih za domaću dokumentarnu industriju.
12. LFF je pred vratima, kakvi su filmovi ove godine stizali na adresu direkcije festivala? Ima li nekih novih autorskih imena?
“Veseli me ovo raditi jer uz, aj’mo reći poznatija ostvarenja, uvijek nam pristignu i neki lijepi amaterski filmovi, od ljudi koji ih rade u vlastitoj produkciji, izvan mašinerije koju nose produkcijske kuće. Oni često nisu svjesni svog autorskog dara – produkcijski to nije ništa zaokruženo, ali često se tu nađe vrlo dobrih kratkih autorskih radova. Mene uvijek posebno veseli otkrivanje novih autora, a i prošle godine imali smo par filmova koji su tako isplivali.”
Prema viđenim prijavama, možemo li proniknuti u kvalitativni smjer naše dokumentarne produkcije?
“Treba priznati da Hrvatska još uvijek nema genijalnu dokumentarnu hiperprodukciju, ali se stvari popravljaju. Pri tom mislim da ne proizvodimo 150 super filmova svake godine od kojih prikažemo, recimo, šest do deset najboljih. Izabiremo ono što je najbolje u tom trenutku. Kad biram filmove, imam nekoliko kategorija – za neke odmah znam da ne ulaze na festival jer jednostavno nisu dobri, dok neki autorski možda nisu najkvalitetniji, ali bi tematski publici mogli nešto značiti.
“Često smo znali puštati i neke dosta klasične HRT-ove dokumentarce ako bi pogodili temu, više kao nekakav statement – ‘to je put kojim bi državna TV kuća trebala ići u proizvodnji dokumentaraca’. Uvijek su na LFF-u bili i HRT-ovi dokumentarni filmovi, a neki su čak i pobjeđivali.
“No, treba reći da su sada i filmovi iz produkcije HRT-a sve bolji, zanimljiviji i kreativniji, za razliku od njihove produkcije prije pet – šest godina kada se tu radilo najčešće o reportažnom tipu dokumentarca.”
Koliko je LFF-u, pa i tebi kao direktoru festivala, bitno zakapariti premijeru nekog dokumentarnog filma? Jesu li one nužnost radi povećavanja rejtinga samog festivala?
“S obzirom da Liburnia Film Festival još uvijek ne može zahtijevati premijere, ja na njega gledam kao na svojevrsno borilište najboljih domaćih dokumentarnih filmova. Najbolji hrvatski dokumentarci na jednom mjestu, nešto tako.
“To znači da na LFF imaju jednake šanse ući i velike produkcije, ali i one manje, nastale izvan produkcijskih shema, praktički amaterski filmovi.
“Našli smo nišu i to je, smatram, unikatno za ovaj festival, kao i činjenica da hrvatske filmove želimo na taj način izvesti u svijet.
“Ove godine budžet nam je nešto veći, što će utjecati na broj gostiju, ne samo filmskih već i specijaliziranih novinara i selektora s drugih festivala koji će gledati domaće filmove i furati ih van. To smo radili i prošle godine s regionalnim selektorima što je već rezultiralo s nekoliko hrvatskih focus programa ili pojedinačnim fimovima na festivalima u regiji…”
“No, mislim kako premijere čak nisu niti neka nužnost. Kad dođete ove godine u Ičiće, shvatit ćete o kakvoj se specifičnoj, ugodnoj i prijateljskoj atmosferi tamo radi. I to nam je želja ispred svih ostalih. Ne pravimo se da smo veliki. Mi smo najstariji domaći dokumentarni festival, vrlo unikatan i ugodan i na takvim stvarima treba inzistirati. Ipak, svake godine imamo nekoliko hrvatskih pa i svjetskih premijera. Izuzetno smo ponosni da je upravo ‘Autofocus’ na LFF-u imao hrvatsku premijeru.”
Koji gosti su potvrdili dolazak na ovogodišnju Liburniju?
“Već sad mogu reći da su svoj dolazak potvrdili Neil Young, filmski kritičar Hollywood Reportera i Indiewirea te kodirektor Bradford International Film Festivala; Teddy Grouya, direktor American Documentary Film Festivala iz Palm Springsa; Michael Pattison, nezavisni filmski kritičar iz Velike Britanije; Cecilia Ferrara, selektorica Balkan Florence Express Festivala iz Firence; Veton Nurkollari i Eroll Bilibani, lokomotive najvećeg regionalnog dokumentarnog festivala Dokufest iz Prizrena; Vladan Petković koji selektira banjalučki Kratkofil i piše za Screen International i Cineuropu; pa ljudi iz Makedoxa, podgoričkog Underhillfesta i beogradske Slobodne zone, da nabrojim samo neke…
“Tu su i domaći filmski kritičari i novinari iz kulture, ljudi s HRT-a… Shvatili smo da je to put Liburnia Film Festivala – dovesti značajne ljude da se zabavljaju s nama, međusobno upoznaju, gledaju filmove i prenesu dalje dobar glas o onome što se ovdje snima.”
Ide li Liburnia u smjeru okrupnjivanja hrvatske dokumentarne pameti? Mogu li Ičići u skoroj budućnosti postati centralni događaj za hrvatski dokumentarni film, i koliko je to zapravo realno očekivati u skoroj budućnosti?
“S jedne strane mislim da je jako teško tući se sa Zagrebom. To je nemoguća misija pa mi to ni ne radimo. Kao odgovor na tvoje pitanje, kažem da se takve stvari moraju dogoditi organski, bez nekog posebnog pusha. Cilj nam je u budućnosti uvesti novčane nagrade, poslati pobjednike na posebne edukacijske programe u inozemstvo i dodati nešto opipljivo u svakoj od uvedenih kategorija.
“Neće nam zbog nagrada doći više filmova, ali to je put pozicioniranja ovog festivala i želimo da nas svaka produkcija ima u svojoj festivalskoj strategiji.
“Ruku na srce, LFF u prvih desetak godina nije izlazio iz gabarita malog lokalnog festivala s vrlo solidnom, pristojnom i lojalnom publikom. U prošlosti je po projekciji bilo od 100 – 300 ljudi, dok smo u 2013. imali oko tri tisuće gledatelja u deset programskih slotova. U prosjeku smo po projekciji imali od 200 – 500 ljudi, što je užasno puno s obzirom da se festival održava u mjestu od tisuću stanovnika i svi koji dolaze na LFF, dođu namjenski baš zbog nas.
“Cilj nam je promovirati hrvatski film. Svake godine želimo dovesti što veći broj selektora, da se druže i upoznaju naše producente i autore te odvedu hrvatske filmove na svoje festivale. Da, bilo bi lijepo imati što više premijera. Takve stvari dovode novinare koji ciljano dolaze pogledati neki film, a samim time onda pišu i o festivalu.”
Vidi li se određeni napredak u zaokruženosti hrvatske dokumentarne produkcije ili to ipak oscilira od godine do godine?
“Napredak se vidi. No ne mogu ti reći kako iz godine u godinu imamo bolju produkciju, jer je nemamo. Naše nagrade – specifične upravo za LFF – poput onih za kameru, sound dizajn, montažu, režiju itd., namijenjene su promoviranju vrijednih ljudi iza filmova. Želimo da i oni dobiju svoj prostor. U izradi dokumentarnog filma ne sudjeluje isključivo redatelj. Uvijek se priča isključivo o njemu ili eventualno produkcijskoj kući koja stoji iza takvog djela, ali ne i o onima koji rade zvuk.”
Za one koji ne znaju, možeš li malo predstaviti ekipu iza Liburnia Film Festivala?
“Igor Bajok je izvršni direktor festivala, a ja ne donosim odluke bez njega. Mi smo naprosto tim koji radi zajedno. Bez njega ne bi ni bilo festivala. On ga je gurao deset godina i onda zbog svog zamora izrazio želju da LFF preuzme netko iz dokumentarnog svijeta. Producenticu Maju Uršić Staraj će sljedeće godine zamijeniti Vana Gović, a tu je i šefica PR službe, Jelena Androić. Ivan Lučić se bavi logistikom i marketingom, on je naše vezivno tkivo. Tu je i Petar Ležaja, također zadužen za logistiku, a ne smijem zaboraviti i naše tehničare i dizajnere.”
Predstavili smo popis gostiju, glavni program i vodstvo LFF-a. Možda za kraj da kažemo koju i o popratnom programu?
“Prošle godine smo uveli radionicu Prvi put snimam, to radi ekipa iz Filmaktiva. Imat ćemo i Filmsku početnicu, ovaj put koncentriranu na zvuk. Tri dana s klincima će po sat vremena raditi Tomislav Domes i Ana Hušman.
“Imamo i program pod nazivom Analiza dokumentarnog filma koji su prošle godine vodili Nebojša Slijepčević i Vanja Jambrović. Ove godine Nebojši bi se trebao pridružiti Igor Bezinović. Radi se o filmovima kojima je malo nedostajalo za ulazak u glavnu konkurenciju, a o kojima se onda javno i otvoreno raspravlja, sve u svrhu poboljšanja autorovih budućih ostvarenja. To može biti dobro ukoliko redatelj suspregne svoj ego, pošto je naš cilj da se autori razvijaju.”
