Smiju li se i u kojim okolnostima ikada isprepletati umjetnost i tehnologija? Iluzionističko-komičarski, a u ovom konkretnom slučaju i redateljsko-scenaristički duo Raymond Joseph Teller (ili samo Teller, nešto poput Princea) – Penn Jillette, u “Tim’s Vermeeru” (2013) rasvjetljava odgovor i na taj head scratcher.
Teller i Jillette uvode nas u svijet izumitelja i kompjuterskog pionira Tima Jenisona, jednog od najzaslužnijih ljudi za današnju revolucionarnu video-eksploziju modernih desktopa. Pokorivši svoju granu kompjuterske industrije i zaradivši pokoji dolar (nipošto nevažno u ovom slučaju!), američki genijalac upustio se u dugačku i skupu avanturu dešifriranja umjetnosti nizozemskog slikara Johannesa Vermeera, čovjeka koji je svojim slikanjem obilježio 17. stoljeće.
Iza Vermeerovih djela se, međutim, oduvijek nadvijala sjena stanovitih upitnika, prije svega usmjerenih prema gotovo foto-realističnim rezultatima njegovih poteza kista. Postoji li realna mogućnost kako je Vermeer za svoju umjetnost umjesto glave upotrebljavao cameru obscuru, fotokopirnu tehniku precrtavanja stvarnosti na komad platna? Sumnje su postojale, no nitko iz umjetničkih krugova nije decidirano mogao prokazati Nizozemca za svjetlosni šalabahter.
Dirnuvši u štićeni cehovski bastion, Jenison je izazvao i još uvijek izaziva polemike u visokim likovnim krugovima. Prizna li se camera obscura kao legitimna slikarska tehnika, umanjuje li nova spoznaja Vermeerovo vizionarstvo i konačnu umjetničku ostavštinu? U tom smislu vjerojatno je lakše ne dirati u osinje gnijezdo i namještati povijesno slomljene kosti.
Dokumentarni film “Tim’s Vermeer” vjerojatno se dosad najviše približio istovjetnim zaključcima, usput dodavši i dugogodišnji, zapravo teško previdljivi, Jenisonov sudski prigovor, dugačak čak 1825 dana. Toliko je, naime, potrajao cjelokupni rekonstruirajući proces Vermeerove tehnike, od klijanja inicijalne ideje do fizičkog reproduciranja njegove “Glazbene lekcije” (sama gradnja vjerne replike sobe trajala je 213 dana!) iz 1662. godine. Konačni dokazi su neumoljivi, kako to u više navrata tumači scenarist – nepotreban te u cijeli meditativno-umjetnički koncept neuklopljeni – Penn Jillette, Jenisonova on stage naracijska personifikacija.
Dirnuvši u štićeni cehovski bastion, Jenison je izazvao i još uvijek izaziva polemike u visokim likovnim krugovima. Prizna li se camera obscura kao legitimna slikarska tehnika, umanjuje li onda nova spoznaja Vermeerovo vizionarstvo i konačnu umjetničku ostavštinu? U tom smislu vjerojatno je lakše ne dirati u osinje gnijezdo i namještati povijesno slomljene kosti.
No, jedna činjenica ostaje, i to zauvijek zabilježena na dokumentarnoj vrpci: slikarski laik uspio je miksom camere obscure i običnog ogledalca bez ikakve sumnje dešifrirati tehniku jednog od najznačajnijih slikara u ljudskoj povijesti, nešto što nikome iz profesionalnih likovnih krugova dosad nije uspjelo. Korak po korak, potez po potez kistom. Imaginacija i nadljuska inteligencija u jednoj osobi promućkana s mazgovskom upornošću i bolnim leđima. Rezultat svega je see to believe filmski dokaz kojeg ćete danima prepričavati svojim najdražima.
