Uvjerljivo najslabiji film dosadašnjeg dijela službenog programa 1. DokuMA Film Festivala stiže nam od studentice treće godine TV režije na Akademiji umjetnosti Beograd, Sare Marković.
Kako nigdje iz bespuća internetskih zbiljnosti nismo uspjeli iščupati podatak radi li se u konkretnom slučaju o jednoj od dokumentarnih vježba na tamošnjoj Akademiji, tretirat ćemo “Skileta” (2013) kao obični nefikcijski uradak. Iako, teško da bi na povećanje konačne ocjene naročito utjecala i ona povoljnija, vježbovna paralelna stvarnost.
Zapravo, teško je izvlačiti naročito pametne zaključke o samodopadnim homemade (i tehnički i spiritualno) uratcima koji nikad nisu ni smjeli izaći iz intimnog familijarnog okruženja, u ovom slučaju obitelji Marković.
Nemamo ništa protiv Sare, ali polako nam se diže kosa od sličnih pogledajtemekakosamposebnaiprivilegirana ostvarenja koja su svjetlo dana ugledala isključivo zbog lakše dostupnosti kvalitetne video-opreme i zablude da je doslovce svaka svemirski unikatna ljudska pahulja sposobna snimiti zapaženi (dokumentarni) film.
Vjerujte nam na riječ – kvazi-iskupljujuća priča o glavi spomenute obitelji koja od prvorazrednog nesimpatično-egotriperskog šupka (iz samo sebi znanih razloga životnoj družici ne želi utisnuti zahvalnu notu u svojim knjigama) postaje istaknuti sljedbenik budizma, usput mijenjajući vlastitu životnu filozifiju, daleko je od naročito sadržajnog dokumentarnog iskustva.
Vjerujte nam na riječ – kvazi-iskupljujuća priča o glavi spomenute obitelji koja od prvorazrednog nesimpatično-egotriperskog šupka (iz samo sebi znanih razloga ne želi utisnuti zahvalnu notu u svojim knjigama) postaje istaknuti sljedbenik budizma, usput mijenjajući vlastitu životnu filozifiju, daleko je od naročito sadržajnog dokumentarnog iskustva.
Glazbenik, pisac i redateljičin otac, Dejan Marković-Skile, vjerojatno uistinu i jest posebna i iznadprosječna pojava u svojoj okolini. Obitelj Marković također svijetu vjerojatno može ponuditi značajno više od sporednih statiranja u Skiletovom životnom kadru.
Mi, kao gledatelji ovog konkretnog dokumentarnog filma, to nažalost nismo uspjeli doživjeti na takav način. Govoriti o generalno neiskrenom sentimentu recenziranog filma, očiglednoj namještenosti dobrog dijela njegovih kadrova ili prodirati dublje u sasvim nefilmičnu životnu priču njegovog glavnog junaka, iz ove perspektive ionako izgleda poput teškog overkilla.
Dvadeset minuta vašeg dragocjenog vremena možete iskoristiti i na nemjerljivo produktivnije načine, poput zurenja u plastični vrh najdražeg šarafcigera, recimo.