Španjolska filmašica Christina Pitouli ponovno je u prvi plan gurnula tabu-tematiku afričkog obrezivanja žena (klitordektomija) u svom kratkometražnom “Brefu” iz 2013. godine. Ponajprije zbog kontroverzne tematike Španjolkin film je ostvario solidnu festivalsku bilancu, i to uglavnom na filmskim manifestacijama koje promiču ljudska prava.
Za one koji se prvi (ili nešto opsežniji) put susreću s terminom “obrezivanje žena”, “Bref” bi trebao pokriti sve uzročno-posljedične razloge barbarskog – ritualnog, tradicionalnog, ali posve nepotrebnog – amputiranja klitorisa, kojem se i dan danas podvrgava tisuće djevojčica u subsaharskom i ističnoafričkom pojasu.
Nije Pitouli trebala mjesecima tragati afričkim prostranstvima u potrazi za sugovornicama i njihovim djelićima običajnog horora, u kojem nebrojene djevojčice – naivno ili bez ikakve utemeljene spoznaje – već na početku života bivaju lišene velikog djela svoje ženske prirode.
Španjolska, a posebno Barcelona, odavno su postali domaća adresa brojnih afričkih imigranata, među kojima je redateljica pronašla desetak žena voljnih ispričati pozadinu svojih domovinskih trauma.
Kada “Bref” ne šokira grafičkim svjedočanstvima unakaživanja i aktivnom pasivnošću članova obitelji nesretnih afričkih djevojaka, svojim gledateljima servira uglavnom već mnogo puta viđeni low-budget anketno-govoreći sadržaj, koji varira od razgovora za vrijeme pranja posuđa do intimnih svjedočanstava u jedva osvijetljenim sobičcima bez prozora.
Potresno i gotovo tragikomično u isto vrijeme je bilo slušati opravdanja bezumnog barbarizma koja se u Africi desetljećima poput mantre serviraju tek propupalim djevojkama, poput “očuvanja nevinosti”, “neobilježenosti” i “kreposti”. Kao da su žene, bože mi prosti, komadi nediskriminirajućeg tjerajućeg mesa koje bi u svoje otvore nagurale i Pez bombone.
Zadrži. Kontroliraj. Ukoriči testosteronsku dominaciju. “Zato što se to kod nas oduvijek radi” kao opravdanje zvučnije od tisuća stranica medicinskih i anatomskih udžbenika. I zdravog razuma, zaboga…
Kada “Bref” ne šokira grafičkim svjedočanstvima unakaživanja i aktivnom pasivnošću članova obitelji nesretnih afričkih djevojaka, svojim gledateljima servira uglavnom već mnogo puta viđeni low-budget anketno-govoreći sadržaj, koji varira od razgovora za vrijeme pranja posuđa do intimnih svjedočanstava u jedva osvijetljenim sobičcima bez prozora.
Duboka tehnička i stilska, možemo reći i reportažna inferiornost, “Bref” svrstavaju bliže (pre)dugom TV-prilogu nego dobro osmišljenom dokumentarnom projektu. U današnje tehnički napredno doba u kojem vrhunski dokumentarci niču kao gljive poput kiše, a sofisticiranost gledatelja bilježi kontinuirani rast, vrijednost konačnog dokumentarnog djela uvelike nadilazi obećavajuće početne tematske premise.
