Kratki dokumentarni film “Djeca zemlje” / “Earth’s Children” / “Hijos de la tierra” (2014) peruanskog redatelja Diega Sermienta prometnuo se u prvi naslov 6. ETNOFILm festivala kojeg ćemo pokušati približiti široj publici.
Nezahvalno je, ponavljamo to po xy put, dodjeljivati konačne cjenovne sudove u ovim 15-minutnim mikro kategorijama. Dokumentarce takve duljine često na brzinu ispijete u instinktivnom ritmu, nemajući ni vremena niti prostora za objektivniju tehničko-sadržajnu analizu.
Da ne bi bilo zabune, Sarmientova “Djeca zemlje” uistinu jesu i vizualna i sadržajna kratkometražna dokumentarna poslastica. Sniman u neimenovanom selu usred peruanske prašume, “Djeca” gledatelja upoznaju s tihom i dostojanstvenom svakodnevnicom tamošnjih seljana, uglavnom dječaka koji jedva da su zakoračili u dvoznamenkastu starosnu kategoriju.
Ima nešto očaravajuće dostojanstveno u svakom pokretu i osmijehu tih ljudi do kojih se još nije dokoturao kotač tehnološke revolucije. Teško je ne osjetiti blagi val nostalgije i ljubomore otvarajući portal paralelnog peruanskog svemira, u kojem nema Playstationa, Facebooka ili lokalnog H&M-a u kojem najnovije traperice pod hitno morate spariti s torbom koju je dizajnarala Lindsay Lohan.
Iz današnje perspektive možda će prosječnom tinejdžeru sa Zapada smiješno zvučati činjenica kako skupina dječaka brutalnu zabavu pronalaze u druženju s vršnjacima na komadiću blata lokalnog jezerca. Ili da ti isti klinci bez pogovora odrađuju poslove u polju, kasnije pomažući roditeljima spravljati ukusni obrok sastavljen od kukuruza i kikirikija.
“Djecu zemlju” ne možemo svrstati u jednu od povijesnih kategorija koje pomiču granice etnografskih ostvarenja. Sarmiento je, međutim, u samo 15 minuta svojeg vrlo dobrog dokumentarnog ostvarenja zauvijek uspio zamrznuti komadić nevinije petarpanske utopije koja nam u ovim neopraštajućim vremenima treba poput lijenog sunčanog srpanjskog dana na Makarskoj rivijeri.
