Razgovor ugodni imali smo između projekcija završnih radova polaznika Restartove Škole dokumentarnog filma, s Anom Hušman, jednom od predavačica spomenute škole i voditeljicom programa edukacije još prije spomenute udruge.
Nakon desetak minuta čavrljanja doznali smo većinu stvari koje su nas zanimale glede aktivnosti ovog nefikcijskog edukativnog programa, kroz čije je ruke relativno nedavno prošao i Darovan Tušek, redatelj šarmantnog “Ljubi bližnjega svoga” (2013).
“Ovo nam je treća generacija Škole dokumentarnog filma. Sam proces njenog pokretanja započeo je pošto smo godinama kroz Restart organizirali sedmodnevne ili desetodnevne dokumentarne radionice. U jednom trenutku shvatili smo da u cijeli projekt ulažemo dosta energije, a da se polaznici kasnije ne nastavljaju baviti dokumentarnim filmom. Bili smo samo svojevrsni tečaj koji ljudi odluče upisati”, započela je svoj odgovor Ana Hušman na standardno pitanje o prahistoriji ovog projekta.
“Kad smo to shvatili, odlučili smo raditi zahtjevniji i duži projekt, koji će polaznicima predstaviti set vježbi s ciljem akumuliranja znanja o izradi dokumentarnih filmova. Isto tako, bilo nam je važno i da ljudi koji dođu u našu školu snime film koji će se kao autorski rad moći prikazivati i na festivalima.”
“To je, u konačnici, bila naša motivacija – ponuditi program ljudima koji nisu na Akademiji ili se bave filmom na nešto drugačiji način, poput arhitekata ili umjetnika koji kombiniraju različite vidove umjetnosti. Jednostavno smo željeli otvoriti ozbiljniju mogućnost bavljenja nečim što ne spada u formu sedmodnevnog tečaja.”
Nekad je sama Škola trajala desetak dana, no prema riječima voditeljice Restartovog programa edukacije, takav koncept ipak nije dugo izdržao test vremena.
“Škola dokumentarnog filma traje otprilike tri mjeseca, s tim da to u praksi bude duže. Imamo nastavni dio koji traje kroz to razdoblje, a onda se zadnja – peta – vježba rastegne za još tridesetak dana. U nju spada mentoriranje, finiširanje i dovršavanja posljednjeg filma itd.”
“Generalno je sam program koncipiran tako da polaznici prolaze kroz pet filmski vježbi, tako da možemo reći kako ne gajimo klasični princip u kojem zasebno objašnjavamo osnove montaže, zvuka i ostalih stvari. Mi odmah krećemo sa svim stvarima odjednom”, jasno objašnjava Ana Hušman promjenu nastavnog programa.
“Recimo, na prvoj vježbi polaznicima kažemo: “Izađite na ulicu i snimite film.” Nakon toga im dodajemo znanja na svim razinama, od snimanja i montaže do razumijevanja zvuka. Zapravo, gradimo jednu cjelinu – od manjih prema većim stvarima.”
Svaka dobra obrazovna ustanova, pa bila ona trenutno i neformalnog karaktera, ispod haube mora imati zavidnu stručnu kubikažu. Niti u Školi dokumentarnog filma nije drugačija situacija.
“U Školi postoje četiri mentora: Nebojša Slijepčević, Igor Bezinović, Oliver Sertić i moja malenkost. S nama surađuju i vanjski suradnici koje zovemo za specifične stvari, poput Dinke Radonić za kameru, Vladimira Božića za zvuk i Hrvoslave Brkušić koja objašnjava osnove montaže.”
“Obično imamo i po dva ili tri strana predavača koji rade case studyje“, objasnila je Ana Hušman predavačku strukturu u Školi, u isto vrijeme ističući izostanak bilo kakvih ograničenja koje mentori postavljaju budućim polaznicima. Jedini uvjet, ili barem jedan od glavnih uvjeta kojeg svi zainteresirani moraju položiti jest – redovni dolazak na predavanja.
“To nam je jako bitno”, kaže Ana, ne želeći donositi konkretnije zaključke o širini dosega i učinku koji sama Škola dalekosežno ostavlja na svoje polaznike.
“Mislim da se trenutno radi o premalom uzorku da bismo mogli izvlačiti neke konkretnije zaključke. Nakon prve godine Škole, jako smo promijenili nastavni program. Najprije smo krenuli klasičnim montaža pa zvuk… putem.”
“Ubrzo smo, međutim, shvatili kako takav način rada neće moći funkcionirati. Još uvijek ne možemo znati jesmo li napravili pravi potez, ali smo zadovoljni činjenicom kako iznimno mali broj ljudi odustane od izrade završnog filma.”
“Ove godine radilo se o tek jednom polazniku. Morate znati da je naša škola dosta intezivna – u tri mjeseca imamo predavanja dvaput tjedno po pet sati s pauzama. Dodajte tom vremenu i redovnu diskusiju petkom o pogledanim dokumentarnim filmovima.”
Cijena tromjesečne Škole dokumentarnog filma iznosi 1250 kuna, s tim da postoji opcija volonterskog odrađivanja posla u Restartu, i to u visini polovice navedenog iznosa.
“Škola bi se u budućnosti mogla protegnuti na još duži vremenski period, ali sve zavisi o financijama, kao i vremenu koji bi joj ljudi u tom slučaju mogli posvetiti. Pitanje je može li se netko Školi dokumentarnog filma full-time posvetiti mjesec dana. Naravno, bitno je što u konačnici polaznici od programa i konkretno dobijaju”, zaključila je na kraju Ana Hušman u razgovoru za Dokumentarni.net.
