Oggi Tomić nije trebao dobiti novu priliku. Zapravo, riječ “nova” podrazumijeva barem onaj najniži, neparni – ikakvi zbroj prethodne anoreksične posvuduše nade. 0+1=1. Matematika za siromašne. Oggi Tomić, danas sretno oženjeni filmaš, koji trenutno živi u engleskom Cambridgeu, nije se na izdisaju osamdesetih uklapao ni u takav obični matematičko-životni kalup.
Baš kao ni stotine, vjerojatno i tisuće njegovih sunarodnjaka koji su za vrijeme rata rano ostali bez roditelja.
Kako u logično korito utrpati životnu priču čovjeka kojeg su roditelji – točnije majka – zauvijek napustili u jednoj sarajevskoj bolnici? Proći će još nekoliko godina do dobro poznatog krvavog akvarela u glavnom bosanskohercegovačkom gradu, koji je Oggijevu sudbinu škartirao na “žao nam je, ali vidjeli smo i gorih priča” hladnu podrumsku policu. Mladom Sarajliji već tada je praktički bilo svejedno – doživio je goru sudbinu od šest ratova zajedno…
Kad od samog početka svojeg mladog života otkriješ neopraštajuću kiruršku preciznost ratnih sarajevskih ulica, borba za preživljavanje, koricu kruha ili goli život postaje važnija i od pitanja “Tko je moja majka?”, koje nikad nije utihnulo iz monoloških previranja Oggija Tomića, koredatelja (Chris Leslie) autobiografskog dokumentarca “U potrazi za porodicom” / “Finding Family” (2013).
Otrpio je naš Oggi svašta za vrijeme rata. I njihove. I naše. I miris krvi na ulicama. I isti metalni okus u ustima. “Ukradi dvije naranče na tržnici ili sutra nećeš dočekati dan.” Što onda u usporedbi s tim predstavlja kojesatno trpljenje dobronamjerne, ali ratnim podjelama još uvijek zadojene rodbine, prema konačnom cilju – upoznavanju vlastite, prave pravcate, samo njegove i ničije mame? Je li u konačnici vrijedilo? Pitajte Oggija. I on će vam reći da je itekako vrijedilo!
Tomić je nedavno za svoj film dobio čak dvije nagrade BAFTA Scotland, za što je u jednakoj mjeri zaslužan i škotski redatelj Chris Leslie, čovjek koji je mladom Sarajliji pružio priliku za izlazak iz tamošnjeg dvanaestog kruga pakla.
Manje je poznata činjenica o početnoj ideji bosanskohercegovačkog filmaša, koji je u svoju premijernu celuloidnu pustolovinu krenuo s idejom o snimanju dokumentarca kojim bi obilježio 20-godišnjicu početka rata u Bosni i Hercegovini.
No, kako to i obično u životu biva, sudbina je imala drugačije namjere. U to neko isto, kasnije će se za glavnog junaka “U potrazi za porodicom” ispostaviti povijesno doba, u jednim BiH novinama izašao je članak o Oggiju Tomiću i njegovoj made for TV sudbini. Nekoliko dana kasnije, Tomiću se javljaju članovi njegove davno izgubljene obitelji, a ostalo je, kako kažu stari Klišejčani, postalo povijest.
Iako potkožen poprilično strogim, gotovo školskim linearnim narativom (djetinjstvo, obilazak važnih lokacija, razgovor s rodbinom i majkom), “U potrazi za porodicom” niti u jednom trenutku ne djeluje kao skupljanje jeftinih patetičnih zlatnika, u središte svojeg fokusa prije svega donoseći toplu i ljudsku svevremensko-transnacionalnu priču.
Gotovo dva desetljeća tuge, mizerije i spavanja pod granatama – od vršnjačkog sadizma u Zenici do golog preživljavanja u Domu za napuštenu djecu u Bjelavama – ustupila su mjesto trezvenijoj, smirenijoj i realiziranijoj (nakon rata dobio priliku studirati u Velikoj Britaniji) osobnosti dobroćudne sarajevske ljudine, čija su pitanja “Tko je moja majka? Gdje je moja obitelj?” napokon dobila pravi odgovor.
Odgovori koji su za sobom povukli i emotivni vrhunac ovog dokumentarca, u kojem naš glavni junak nakon skoro tri desetljeća prvi put na telefonu čuje, a malo kasnije uživo i vidi ženu koja ga je kao bebu ostavila u srajevskom rodilištu.
Koga osuditi? Kome predbacivati? U koga u konačnici uprijeti prstom? U ironični sudbinski obrat u kojem doznajemo kako su mladog Oggija godinama na nišanu u Sarajevu držali – članovi njegove obitelji? Na još uvijek neskriveno tinjajući ksenofobni nacionalizam vlastitih ljudi s brda (“S muslimanima ne možemo živjeti. Njih je za vrijeme rata svijet više podržavao”)? U ženu-majku; majku-ženu; ženu-dijete kojoj je jedan nepromišljeni potez također zauvijek promijenio život?
Otrpio je naš Oggi svašta za vrijeme rata. I njihove. I naše. I miris krvi na ulicama. I isti metalni okus u ustima. “Ukradi dvije naranče na tržnici ili sutra nećeš dočekati dan.” Što onda u usporedbi s tim predstavlja kojesatno trpljenje dobronamjerne, ali ratnim podjelama još uvijek zadojene rodbine, prema konačnom cilju – upoznavanju vlastite, prave pravcate, samo njegove i ničije mame? Je li u konačnici vrijedilo? Pitajte Oggija. I on će vam reći da je itekako vrijedilo!
