“Reportero” (2012), film meksičkog redatelja Bernarda Ruiza, samo je još jedan u nizu recentne eksplozije dokumentarnih ostvarenja iz te srednjoameričke države o gotovo desetogodišnjem ratu između tamošnje vojske i sveprisutnih narkokartela.
I dok “Presunto Culpable” / “Okrivljen” (2008., Roberto Hernández i Geoffrey Smith) apostrofira bolnu neučinkovitost meksičkog pravosuđa, “Narco Cultura” (2013., Shaul Shwarz) kroz novi glazbeni pravac – narcocorrido – pokušava objasniti i pozadinu jedne nasilne i nemilosrdne kulture.
Dokumentarac Bernarda Ruiza na sličnom je tragu kao i prethodni naslovi, opisujući stresnu svakodnevnicu i krvlju okupanu prošlost jednog od najpopularnijih meksičkih tjednika, tijuanske Zete.
“Reportero” je, posve predvidljivo, nasilan, bolan i pesimistično-besperspektivan uvid u internu problematiku jedne zemlje u poluratnom stanju, u kojoj čak i novinari moraju strahovati za svoje živote.
Sasvim solidno snimljen, izvrsno montiran i podložen iznadprosječno interesantnom tematikom, “Reportero” je u konačnici prije svega posveta onim malobrojnim, hrabrim i nikad ušutkanim glasovima s druge strane novinskog papira.