PočetnaRecenzije "Živim u Barakama" - Aperkat u glavu romskoj paradigmi

[DORF 2014] “Živim u Barakama” – Aperkat u glavu romskoj paradigmi

|

“Živim u Barakama” / “Kust un Bareč” (2013) redateljice Željke Kovačević, ekspresno se pretvorio u jednog od najvećih favorita publike na osmom izdanju DORF-a.

U gotovo navijačkoj atmosferi vinkovačkog Gradskog kazališta, kratkometražni dokumentarac o prvom romskom hip-hop bendu u Hrvatskoj osvojio je srca svih prisutnih gledatelja, pa i vašeg višepotpisanog autora, kojem je navedeno ostvaranje na najljepši način otvorilo vrata premijernog dolaska na slavonski festivalski hepening.

Nepretenciozan i cijepljen od romske paradigmatske stereotipnosti, “Živim u Barakama” duhoviti je (iako mrvicu prekratki) i osvježavajuće dječje naivni portret dvojice romskih mladića – Darija i Nedeljka – koji usred vlastite posvemašne neimaštine i odavno ucrtanih bezizlaznih životnih GPS kordinata, ne odustaju od svojih snova – postati hrvatskim hip-hop zvijezdama.

Junake dokumentarca Željke Kovačević život, kao što biste i očekivali, i nije previše mazio, pa su kamere hrvatske redateljice često hvatale otrježnjujuća priznanja o “ciljevima koji opravdavaju sredstva”.

Moralnost uglavnom u matematički pravilnim razmacima gubi utakmice protiv praznog želuca. Svjesna je toga i naša filmašica, ne skrivajući vlastitu empatiju naspram osoba koje su – radi produženja svoje gole zemaljske egzistencije – morale posuđivati državnu imovinu.

Najveći uspjeh leži u činjenici što toj istoj publici, nakon desetak minuta nefikcijskih pokretnih slika “Baraka”, spoznaja o njihovoj vjeri, rasi i boji žnjiranaca na tenisicama, postaje bitna poput imena stomatologa Željke Markić.

No, budite uvjereni u jednu stvar – “Živim u Barakama” ne pripada televizijsko-eksploatacijskoj “tek je počela raditi na telki, nek’ peče zanat na manjinskim klišejima” generici. Iako poprilično sociološki obložen, film Željke Kovačević primarno je fokusiran na slavlje života, izvanudžbeničko rušenje predrasuda i humoreskno-ljudski presjek jednog kod nas uglavnom prezrenog načina života.

Najveći uspjeh dokumentarca “Živim u Barakama” nije gromoglasni smijeh iz publike na tipično nefiltriranu izjavu jednog od protagonista: “Imam 26 godina. Da sam mogao, već bih imao šestero ili sedmero djece”.

Najveći uspjeh leži u činjenici što toj istoj publici, nakon desetak minuta nefikcijskih pokretnih slika “Baraka”, spoznaja o njihovoj vjeri, rasi i boji žnjiranaca na tenisicama, postaje bitna poput imena stomatologa Željke Markić.

Dati ljudsko lice i pripadajuću priču nevidljivim romskim duhovima, i sve to bez površne patetike, ne spada u zbirku najlakših poslovnih redateljskih zadataka. Željka Kovačević u tome je ipak uspjela, spojivši nesvakadišnje zanimljivu premisu s duboko ukorijenjenim predrasudnim dogmama, od kojih je većinu – zahvaljujući beskrajno simpatičnim glavnim junacima i njihovom zaraznom optimizmu – uspjela raspršiti do isteka posljednje minute više nego simpatičnog dokumentarnog filma “Živim u Barakama”.

Gdje biste inače iskopali podatak kako u Dardi postoji poprilično izražena hip-hop scena, s našim romskim dvojcem na čelu reperske kolone? U emotivnom obraćanju publici nakon prikazivanja dokumentarca, doznali smo da dečkima karijera ide uzlaznom putanjom i kako ih fanovi sve češće prepoznaju na ulici.

Nakon premijere dokumentarca, sada je vrijeme i za nastupe diljem Hrvatske. Čekamo ih da jednog dana napune i zagrebački Aquarius. Treba ciljati visoko, zar ne?

"Živim u Barakama" / "Kust un Bareč"

O FILMU:

Režija: Željka Kovačević
Godina proizvodnje: 2013.
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Produkcija: Fade In
Trajanje: 27 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Što je nama kino danas? Nacrt za istraživanje djelovanja Art-kina Croatia u Rijeci

Čak i površno poznavanje riječke kulturno-filmske scene prepoznaje Art-kino Croatia kao središnje mjesto kojem ostale inicijative graviraju.

Mia Maros Živković: “‘Oda’ je pjesma, hvalospjev ženama”

Naša najnovija sugovornica je Mia Maros Živković, redateljica dokumentarca "Oda" (2024), koji je na Gledalištu osvojio Posebno priznanje.

Julien Temple u riječkom Art-kinu

U sklopu programa "Cinehill hoće ići na more", u Art-kino stiže višestruko nagrađivani britanski autor Julien Temple.

Rani padovi Stanleya Kubricka

Četvrti tekst esejističkog serijala "Mineur/majeur" donosi pogled na manje poznate dokumentarce Stanleya Kubricka.

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.
Režija: Željka Kovačević<br> Godina proizvodnje: 2013.<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Produkcija: Fade In<br> Trajanje: 27 minuta [DORF 2014] "Živim u Barakama" - Aperkat u glavu romskoj paradigmi