“Živim u Barakama” / “Kust un Bareč” (2013) redateljice Željke Kovačević, ekspresno se pretvorio u jednog od najvećih favorita publike na osmom izdanju DORF-a.
U gotovo navijačkoj atmosferi vinkovačkog Gradskog kazališta, kratkometražni dokumentarac o prvom romskom hip-hop bendu u Hrvatskoj osvojio je srca svih prisutnih gledatelja, pa i vašeg višepotpisanog autora, kojem je navedeno ostvaranje na najljepši način otvorilo vrata premijernog dolaska na slavonski festivalski hepening.
Nepretenciozan i cijepljen od romske paradigmatske stereotipnosti, “Živim u Barakama” duhoviti je (iako mrvicu prekratki) i osvježavajuće dječje naivni portret dvojice romskih mladića – Darija i Nedeljka – koji usred vlastite posvemašne neimaštine i odavno ucrtanih bezizlaznih životnih GPS kordinata, ne odustaju od svojih snova – postati hrvatskim hip-hop zvijezdama.
Junake dokumentarca Željke Kovačević život, kao što biste i očekivali, i nije previše mazio, pa su kamere hrvatske redateljice često hvatale otrježnjujuća priznanja o “ciljevima koji opravdavaju sredstva”.
Moralnost uglavnom u matematički pravilnim razmacima gubi utakmice protiv praznog želuca. Svjesna je toga i naša filmašica, ne skrivajući vlastitu empatiju naspram osoba koje su – radi produženja svoje gole zemaljske egzistencije – morale posuđivati državnu imovinu.
Najveći uspjeh leži u činjenici što toj istoj publici, nakon desetak minuta nefikcijskih pokretnih slika “Baraka”, spoznaja o njihovoj vjeri, rasi i boji žnjiranaca na tenisicama, postaje bitna poput imena stomatologa Željke Markić.
No, budite uvjereni u jednu stvar – “Živim u Barakama” ne pripada televizijsko-eksploatacijskoj “tek je počela raditi na telki, nek’ peče zanat na manjinskim klišejima” generici. Iako poprilično sociološki obložen, film Željke Kovačević primarno je fokusiran na slavlje života, izvanudžbeničko rušenje predrasuda i humoreskno-ljudski presjek jednog kod nas uglavnom prezrenog načina života.
Najveći uspjeh dokumentarca “Živim u Barakama” nije gromoglasni smijeh iz publike na tipično nefiltriranu izjavu jednog od protagonista: “Imam 26 godina. Da sam mogao, već bih imao šestero ili sedmero djece”.
Najveći uspjeh leži u činjenici što toj istoj publici, nakon desetak minuta nefikcijskih pokretnih slika “Baraka”, spoznaja o njihovoj vjeri, rasi i boji žnjiranaca na tenisicama, postaje bitna poput imena stomatologa Željke Markić.
Dati ljudsko lice i pripadajuću priču nevidljivim romskim duhovima, i sve to bez površne patetike, ne spada u zbirku najlakših poslovnih redateljskih zadataka. Željka Kovačević u tome je ipak uspjela, spojivši nesvakadišnje zanimljivu premisu s duboko ukorijenjenim predrasudnim dogmama, od kojih je većinu – zahvaljujući beskrajno simpatičnim glavnim junacima i njihovom zaraznom optimizmu – uspjela raspršiti do isteka posljednje minute više nego simpatičnog dokumentarnog filma “Živim u Barakama”.
Gdje biste inače iskopali podatak kako u Dardi postoji poprilično izražena hip-hop scena, s našim romskim dvojcem na čelu reperske kolone? U emotivnom obraćanju publici nakon prikazivanja dokumentarca, doznali smo da dečkima karijera ide uzlaznom putanjom i kako ih fanovi sve češće prepoznaju na ulici.
Nakon premijere dokumentarca, sada je vrijeme i za nastupe diljem Hrvatske. Čekamo ih da jednog dana napune i zagrebački Aquarius. Treba ciljati visoko, zar ne?
