Tko bi rekao da će se iz nevine molbe za razgovor s proslavljenim engleskim redateljem Malcolmom Clarkeom, izroditi punokrvni intervju vrijedan svake uvaženije filmske tiskovine. Naravno, ne zbog samog sugovornika, već zbog ograničenosti pisane e-mail riječi koju prakticiramo u tek iznimnim okolnostima.
Oduševljeni na kvadrat Englezovom razgovorljivošću i inteligentnim zapažanjima svijeta oko sebe, predajemo vam u virtualne ruke čašicu razgovora s višestruko nagrađenim redateljem (Oscar za kratkometražni dokumentarac “You Don’t Have to Die” 1989. godine) koji je i ove godine, sa svojim filmom “The Lady in Number 6”, nominiran za čuveni Zlatni kipić.
Za one koji ne znaju, “The Lady in Number 6” je kratkometražni dokumentarni film o Alice Sommer, 109-godišnjoj bivšoj koncertnoj pijanistici koja je uspjela preživjeti holokaust, a koja i danas plijeni zaraznom mudrošću i životnom vedrinom.
Gospodine Clarke, možete li nam ukratko opisati vaš prvi kontakt s gospođom Alice?
“Imam prijatelja u New Yorku, starijeg koncertnog pijanista, koji me nakon mojeg filma “Prisoner of Paradise” – o poznatom njemačkom glumcu i redatelju Kurtu Gerronu – konstantno zapitkivao jesam li zainteresiran za režiranje dokumentarca o jednoj vrlo staroj “fascinantnoj pijanistici koja živi u Londonu.”
“Moja početna suzdržanost oko puta u London na upoznavanje te “zanimljive stare gospođe” nije imala toliko veze s Alice Sommer, koliko s osobnom činjenicom o manjku ikakve volje za vraćanje na priče o holokaustu.”
“Nakon što sam proveo dvije godine radeći na prijašnjem iznimno teškom filmu, suočavajući se s izuzetno depresivnim i tragičnim materijalom, jednostavno više nisam imao emocionalne snage za još jedan film o holokaustu. I tako sam sljedeće tri godine izmišljao razne izgovore, a sve kako ne bi trebao otići u London i upoznati Alice.”
“No, onda se dogodio jedan vremenski period u kojem sam poslovno boravio u Europi. Tada me moj prijatelj zamolio da barem odem na šalicu čaja s gospođom Alice, što sam na kraju i napravio. Nakon tog prvog sastanka, shvatio sam kako je taj moj prijatelj ipak otpočetka imao pravo.”
“Alice je uistinu bila unikatna i izvanredna osoba. Što je bilo još važnije, shvatio sam da taj film o njezinom životu moramo brzo napraviti – dok je još živahna, zdrava i voljna pustiti nas u svoj život. Isto sam rekao i ljudima s kojima sam radio na filmu “Prisoner of Paradise”, pošto je Alice bila u iznimno poznim godinama.”
“Odlučili smo krenuti u projekt, i to bez ikakvih prikupljenih sredstava. To je do današnjeg dana moj jedini projekt u kojem nitko od uključenih ljudi nije dobio niti centa.”
Koliko dugo je trajalo snimanje dokumentarca “The Lady In Number 6”? Koji vam je bio najteži dio posla u tom cjelokupnom procesu?
“Samo snimanje “Alice” trajalo je relativno kratko. Ponajviše zbog Aliceinih poznih godina, pošto nije posjedovala dovoljnu dozu izdržljivosti za višesatni boravak filmske ekipe u njezinoj kući u Londonu. Četiri dana smo dolazili u dom gospođe Alice, obično u jutarnjim satima dok je vježbala sviranje klavira.”
“Ostajali bismo vrlo kratko, možda dva ili tri sata, dok nije postalo jasno kako joj je potreban odmor. I to je bio najteži dio cjelokupnog snimanja. Sa 107 godina njezina pažnja znala bi odlutati, pogotovo kada bi se umorila. No, kad god bi došli kod nje, gospođa Alice bi nas uvijek dočekivala s osmjehom i čajom za cijelu filmsku ekipu.”
“Iako je samo snimanje intervjua s Alice trajalo relativno kratko, ostatak filma – postprodukcija, montiranje i stavljanje u kontekst njene povijesti i odnosa prema dvjema bliskim prijateljicama – potrajalo je oko godinu dana. Bilo je nekoliko poteškoća u cijelom procesu, uglavnom zbog traženja financijskih sredstava za plaćanje glazbenih prava, postprodukcijskih zahtjeva i svih tehničkih usluga.”
“Sve to morali smo pronaći za film koji su distributeri proglasili za nebitno i nekomercijalno ostvarenje. I tako smo naš mali film završili na marginama, u procjepima i stankama unutar naših profesionalnih života, kada nismo morali zarađivati za život sudjelujući u izradi ostalih (financiranih) filmova.”
Drago mi je da ste napravili portret starije gospođe, a da ste usput izbjegli uobičajeno patroniziranje koje obično ide uz mlado-staro komunikaciju. Vaš portret gospođe Alice je pun života, u kojem njezine godine ne igraju nikakvu ulogu. To je poprilično jedinstveno s vaše strane…
“Kad sam snimio “Prisoner of Paradise”, bio sam sretan upoznati veći broj starijih i iznimnih ljudi koji su preživjeli holokaust. To je bio, zapravo, jedan od razloga što se nisam htio upuštati u rad na “Alice”. Smatrao sam kako sam proveo dosta vremena snimajući, montirajući i razmišljajući o njihovim iskustvima i poniženjima koje su preživjeli u holokaustu.”
“No, Alice Sommer je bila poseban slučaj. Kao što ste i sami primijetili, ona je puna života i iznimno pametna osoba s nepogrešivim zapažanjima. Nimalo se ne šali kada kaže kako obožava razgovarati s ljudima. Zbilja vjerujem da Aliceina intelektualna znatiželja, psihofizička vitalnost i, naravno, apsolutna strast naspram duhovne dimenzije glazbe koju svira, imaju veliku ulogu u njenoj punoći života.”
Kad bi vas netko pitao: “Koja je glavna poruka koju želite poslati s ovim dokumentarcem?”, što biste mu odgovorili?
“Glavna poruka ovog filma trebala bi glasiti: “Naučimo slušati starije ljude”. Samo jedno kratko poslijepodne pokraj osobe poput Alice, dovede vas do spoznaje kako od takvih ljudi možete iznimno mnogo naučiti. Njezin optimizam je neodoljiv.”
“Sama činjenica da ona iz svake situacije, pa čak i one najgore, može izvući nešto dobro, djeluje potpuno razoružavajuće. Mislim da mnogo ljudi – posebno sličnih meni – u sebi imaju ugrađeni cinični mehanizam, koji nas čini nemilosrdnima i sumnjičavima naspram sretnih i optimističnih osoba. Zato mi je upoznavanje individue bez ijedne cinične kosti u svom tijelu bilo osvježavajuće i, iskreno, poprilično ponizno iskustvo.”
“Alice Sommer je nevjerojatni optimist koji je preživio holokaust, dopustivši sebi gledanje pozitivnih stvari i u čak najgorim i najtragičnijim iskustvima. Ono što je tada vidjela i osjetila oblikovalo ju je u osobu koju danas vidimo ispred sebe. Baš zbog tog izbora ona je sretnija od većine ljudi koje sam ikad upoznao.”
Jeste li još u kontaktu s gospođom Alice? U kakvom stanju se ona danas nalazi?
“Aliceina obitelj nas je zamolila da je pokušamo poštedjeti zbrke nastale uslijed Oscarovskih nominacija. Naravno, bili su zabrinuti zbog pomisli na novinarsku pažnju ili njihovo eventualno dežuranje ispred njene kuće. Poštujući njihovu želju, odnedavno držimo svoj razmak i s Alice komuniciramo preko njezine dvije prijateljice, Anite i Zdenke, koje se također pojavljuju u filmu.”
Snimili ste nekoliko običnih filmova. Koja je glavna razlika između snimanju takvih ostvarenja i dokumentarnih filmova?
“U pravu ste. Snimio sam nekoliko običnih filmova, iako se ne osjećam niti dobro a niti ponosno zbog te činjenice. U oba slučaja snimanjima sam se pridružio vrlo kasno, nakon otpuštanja drugih redatelja. Brzo sam morao uskočiti i zamijeniti nekoga tko je već napravio mnogo kreativnih izbora, poput izbora glumaca itd.”
“Sad sam u poziciji kada me konačno zanima režiranje igranog filma. Možda će to biti točka u mojoj karijeri gdje ću konačno moći iskoristiti sve što sam naučio o ljudskom postojanju snimajući dokumentarne filmove kroz svoju čitavu karijeru. I onda te lekcije primijeniti u dramatskom kontekstu.”
“Moja karijera se najvećim dijelom sastojala od putovanja svijetom u potrazi za čudnim ljudima, a koji bi bili dovoljno ludi povjerovati mi i dopustiti ulazak u njihove živote.”
“Ali, evo, to su mi dopustili i ja sam posljednjih trideset godina imao privilegiju vidjeti i raditi na najizazovnijim mjestima na svijetu. Nedavno sam u avionu, na povratku iz Kine, brojao države u kojima sam snimao filmove. Bilo ih je točno 87. Imao sam vrlo zanimljivu karijeru i život.”
“S nekoliko desetaka ljudi oko sebe, koji ti pomažu u poslu kojim se baviš, čak i osrednjeg redatelja igranih filmova može pogurati odlična ekipa kreativnih ljudi (kompozitor, direktor fotografije, dizajneri itd.). S druge strane, ne postoji nitko tko bi pogurao redatelja dokumentaraca. Takav redatelj je onoliko dobar koliko je dobar njegov odnos sa snimanim subjektima.”
“Kad netko nije plaćen za svoju izvedbu, tada taj isti netko ne mora ostvariti dobru glumačku izvedbu za financijsku naknadu. To su stvarni ljudi koji rade stvarne stvari. I ukoliko vam ne vjeruju, jednostavno se neće pojaviti ispred vaše kamere, niti biti iskreni i autentični.”
“U tom slučaju vaš film će propasti. Za mene najveći izazov predstavlja upoznavanje vlastitih dokumentarnih subjekata nekoliko minuta prije uključenja kamere, odnosno zadobivanje njihovog povjerenja. Želim zadobiti povjerenje ljudi koje snimam taman toliko da uhvatim njihovu autentičnu izvedbu, bez svjesnosti o prisutnosti kamere.”
“Ukoliko im je ugodno s redateljem, njihova izvedba će biti uvjerljiva. Kad se to dogodi, kad redatelj dokumentaraca uhvati munju u boci, to je definitivno najbolji osjećaj na svijetu.”
1989. godine dobili ste Oscara za svoj dokumentarac “You Don’t Have To Die”. Je li vam to pomoglo u kasnijoj karijeri?
“Imao sam sreće u svojoj karijeri. Nominiran sam za nagradu Oscar u četiri navrata – po jednom u svakom desetljeću od 80-ih godina – ali iza svega stoje miješani osjećaji. Iako vam Oscari mogu pribaviti mnogo više posla od uobičajenog standarda, oni često sliče filmovima koje ste već prije radili. Drugim riječima, ljudi žele onu vrstu filmova po kojima ste postali poznati.”
“Nakon naše nominacije za “Prisoner of Paradise” u 2002./2003. godini, ponuđeno mi je skoro deset filmova o holokaustu. Neki su bili zanimljiviji od drugih, ali bilo je to daleko od onoga što sam želio snimati u budućnosti. To je bio glavni razlog mog početnog odbijanja susreta s Alice Summer.”
“Ne znajući ništa o njoj, sve mi je mirisalo na još jedan film o holokaustu, kao što sam ranije spomenuo. Naravno, konačni film o Alice ostavio je holokaust u periferiji. Sve ostalo spadalo je u njezinu osobnu stranu priče. Zato je snimanje filma “The Lady In Number 6″ bilo ispunjeno radošću i zadovoljstvom jer su Aliceina iskustva u holokaustu bila tek djelić njenog iznimnog života.”
S vašeg stajališta, gdje je mjesto današnjih dokumentaraca kao umjetničke forme?
“Moja profesija je trenutno u vrlo uzbudljivoj fazi. Mislim da dokumentarna forma naikada nije bila zdravija, čemu je velikim dijelom doprinijela demokratizacija načina produkcije. Činjenica da više ljudi no ikad ima priliku snimati dokumentarce jeftinom i tehnološki sofisticiranom opremom, za mene je vrlo uzbudljiva spoznaja.”
“Ljudi koji prije nekoliko godina ne bi imali pristup ovakvom vidu produkcije, sada se imaju priliku izraziti unutar dokumentarne forme. I to na način koji je meni bio nemoguć na početku vlastite filmaške karijere. Kadrovi koje nekad niste mogli uhvatiti bez upotrebe skupih video-kamera, sada se mogu snimiti iPhoneom.”
“Nekad davno, postprodukcijska oprema bila je skupa i cijeli proces snimanja filmova bio je istovremeno i ekskluzivan i isključujući, ostavljajući mnogo odličnih ljudi podalje od dokumentarnih filmova, a sve u korist nekolicine privilegiranih.”
“Danas se cijeli svijet otvara dokumentarcima. Trenutno puno radim u Kini i vidim kako cijela zemlja postaje fascinirana tom formom. Dokumentarci o socijalnoj tematici novi su i inovativni način koji će Kinezima pomoći istraživati, analizirati i slaviti unikatnost svoje kulture. A sve to u državi kineske veličine i dosega, koja je tek sad počela svoje postojanje gledati krot kritičan i slikovit način, pokušavajući razumjeti ogromnu moć pokretnih slika kao snage promjene.”
“U Kini postoji cijela jedna nova generacija uzbudljivih filmaša koji okreću kamere prema svojoj domovini i vlastitim sunarodnjacima, i koji na takav način uče o stanju ljudske svijesti. To je očito veliko političko oruđe. Uzbudljivo je gledati – kao i u drugim dijelovima svijeta – kako su dokumentarci prihvaćeni kao zrela i važna umjetnička forma; kao izvor političkih promjena i faktor s kojim treba računati.”
“Oduvijek je postojao određeni refleks dokumentarista za mijenjanje teme razgovora oko nekih situacija za koje smo strastveno zainteresirani. No danas, s pojavom pristupačnih produkcijskih alata i povećanih interesa za dokumentarnu formu, iznimno sam optimističan glede budućnosti naše industrije.”
“Napokon su nas počeli ozbiljno shvaćati, a ne samo kao siromašnu sestru igranog kino-biznisa. To nam samo može donijeti dobre stvari u budućnosti.”
Kako gledate na sve veću komercijalizaciju današnjih dokumentaraca? Recimo, sve je više online platformi koje redateljima služe za prodaju svojih filmova. Bojite li se da će sve više filmaša krenuti lakšom rutom, odnosno da će tražiti lakši izlaz u unovčavanju filmova za koje smatraju da će imati lakšu box-office prođu? Smatrate li da će zbog toga redatelji zatomljavati svoje primarne umjetničke instinkte?
“Uvijek će biti redatelja koji će birati lakšu rutu. Isto kao što će uvijek biti redatelja koji će izrađivati tematski lakše i razmetljivije filmove koji su sami sebi svrha. I to je OK. Iako, osobno, nisam preveliki fan takvih ostvarenja.”
“To nisu redatelji čiji će radovi izdržati sud vremena. Njihovi filmovi su prolazni; filmovi trenutka, površinski vrlo impresivni, no lako zaboravljivi. Za svaki takav one shot wonder projekt, negdje postoji pojedinac koji radi ozbiljan posao i koji rasteže filmski medij, mijenjajući vanjske predrasude, a sve kako bi na bolji način uspio doprijeti do svoje publike. Takvi me filmaši zanimaju…”
“Proces filmske distribucije nikad nije bio uzbudljiviji. Iako nisam u financijskom plusu s filmom “Prisoner of Paradise” – jedan od filmova s kojim sam najponosniji – još uvijek osjećam ponos zbog činjenice da je besplatno dostupan na YouTubeu, ali i da deset godina nakon njegove premijere privlači publiku.”
“Svakom filmašu trebao biti cilj da njegov rad dospije do što šireg auditorija. To je i razlog moje uzbuđenosti, pošto moj film na internetu može pogledati publika diljem planete.”
“Dovoljno sam egoističan ustvrditi kako moji filmovi imaju određene stvari za kazati i doprinijeti nešto što je dovoljno različito od ostalih ljudskih gledišta na svijet. Filmaši poput mene – danas, kao nikada do sada – imaju cijeli arsenal moćnih alata na raspolaganju, koji nam pomažu ispričati vlastite priče i pronaći publiku. Ovo bi mogao biti početak zlatnog doba dokumentarizma.”