Danski redatelj Anders Østergaard u 2007. godini otišao je u Republiku Mijanmar – zapravo Burmu, prethodno ime nametnula je vladajuća vojna hunta – kako bi napravio polusatni dokumentarni portret mladog člana Democratic Voice of Burma, radio-televizijske stanice sa sjedištem u norveškom Oslu.
Ono što je, međutim, trebao biti gotovo pa rutinski zadatak za spomenutog Danca, ubrzo se pretvorilo u redateljevu najvažniju avanturu života, koja će rezultirati vrlo dobrim dokumentarcem “Burma VJ: Reporting from a Closed Country” / “Burma VJ: Reporter i et lukket land” (2008), sirovom i necenzuriranom kronikom najvećeg prosvjeda tamošnjih redovnika i običnih građana protiv vladajuće vojne garniture još od 1988. godine, kada je život izgubilo čak tri tisuće osoba.
“Ponekad mislim da su ti ljudi umrli uzalud”, tužno na početku Østergaardovog filma zaključuje Joshua, originalna Dančeva meta prije dolaska u Burmu. “Naše priče su nečujne. Strah je u svima”, procjeđuje mladi Burmanac, jedan od vođa podzemno-ilegalnog snimateljskog pokreta, čija je jedina zadaća trajno dokumentirati zvjerstva tamošnje vojne strahovlade, koje onda njegova ekipa tajnim kanalima šalje u Norvešku.
“Burma VJ” je sirovi dokumentarni poziv u pomoć jedne zemlje i njezinih građana, koji u lobotimiziranom ritmu pod uglancanom čizmom vojne diktature pravilno stenju od 1962. godine. Građana kojima je naglo povećana cijena goriva u 2007. godini samo dodatno potpalila ionako nagomilani bijes protiv nemilosrdnih vojničkih lordova.
“Burma VJ” nije tehnički ulickani dokumentarac o čijim ćete vizualnim eskapadama ushićeno kliktati drugim mamama prije još jednog u nizu roditeljskih sastanaka. Østergaardovi bezimeni junaci nisu profesionalni kamermani s najnovijim Canonima od 100 tisuća kuna ili tašti tonci iz U2-a koji divovskim guščjim perom glade Edgeove zvučne perfekcionističke preseranse.
Naprotiv, “Burma VJ” je sirovi dokumentarni poziv u pomoć jedne zemlje i njezinih građana, koji u lobotimiziranom ritmu pod uglancanom čizmom vojne diktature pravilno stenju od 1962. godine. Građana kojima je naglo povećana cijena goriva u 2007. godini samo dodatno potpalila ionako nagomilani bijes protiv nemilosrdnih vojničkih lordova.
Østergaard svoju dramaturšku napetost gradi na jasnim fabularnom okvirima, čija se dva rukavca – fikcijski (snimljeni, ali u stvarnosti odrađeni) razgovori Joshue iz Tajlanda s kolegama na terenu te nefikcijski, u kojem gledatelji svjedoče stvarnim snimkama brutalnih premlaćivanja i smrtno stradalih Burmanaca – izvrsno nadopunjuju sa zlokobno-pretkazivačkim soundtrackom od kojeg se ledi krv u žilama.
Smiješno je i tragično u istom trenutku gledati vrhušku jedne vlade, pa bila ona i vojna, kako u koprcajućoj nemoći svojim građanima zabranjuje javna okupljanja, uvodi policijske satove ili zdravo seljački okreće oružje protiv onih koje bi zapravo trebala štititi. Tri godine nakon premijere Dančevog dokumentarca “Burma VJ: Reporting from a Closed Country”, u Burmi su se ipak održali demokratski izbori, nakon kojih je konačno “Zbogom!” odrecitirala toliko omražena vojna vrhuška.
Nadu u novi početak dobilo je i tisuće netom oslobođenih političkih zatvorenika, kojima se pridružila i San Suu Kyi, tamošnja opozicijska političarka (osvojila izbore 1990. godine) i dobitnica Nobelove nagrade za mir, koja je u zatvoru provela dvadeset godina. “Burma VJ” je uznemirujuće i pažnje vrijedno dokumentarno ostvarenje. Stavite ga u vaš Za pogledati folder.
