Trebalo je proći gotovo čitavo desetljeće kako bi genijalni njemački redatelj Werner Herzog snimio biografsku dokumentarnu crticu iz života jednako briljantnog, ali većinu vremena potpuno nepredvidljivog i gotovo poluludog glumca Klausa Kinskog.
Tko bi ga i krivio? Jer do pojave za Kinskog poprilično iskupljujućeg dokumentarca “My Best Friend” / “Mein liebster Feind – Klaus Kinski” (1999), vjerojatno ste svijećom morali tražiti dovoljno trijeznog pojedinca koji bi o ovom njemačkom (eufimistički iznad svega!) enfant terribleu izgovorio pokoju ljubaznu riječ, a da ona ne zvuči poput licemjerih isprdaka daleke rodbine iz Ludbrega koja je na pokojnikovu sahranu došla u Čazmatransovom autobusu.
Iskupljujuće je ovo, pa i iznenađujuće intimno ostvarenje i za analitičkog dokumentarnog giganta Herzoga, koji je s Kinskim snimio pet dugometražnih filmova, od kojih su gledateljima u sjećanju ostali klasici “Aguirre, gnjev božji” (1972) / “Aguirre, der Zorn Gottes” te “Fitzcarraldo” (1982).
Nije to, naravno, bila ljubav na prvi pogled između dvojice vanserijskih umjetnika – Herzog s jedne strane kao karizmatični redatelj s jasnom vizijom svoje umjetnosti te Kinski s druge, kao pošandrcala skitnica s mesijanskim kompleksom koja na početku dokumentarca šokiranim gledateljima s pozornice viče: “Nisam ja vaša superzvijezda!”.
Rađen u klasičnom dokumentarističkom stilu (red govorećih glava, red arhivskih i snimaka s važnih lokacija, Herzogov prepoznatljivi voice over) “My Best Friend” je obuhvatio većinu toplo-hladnog i turbulentnog razdoblja za ovaj veći od života filmski dvojac. Gdje biste, do vraga, drugdje doznali da je Kinski na snimanju “Aguirrea” umalo mačem ubio statista ili da je Herzog pištoljem spriječio odlazak glumca sa seta istog filma?
Rađen u klasičnom dokumentarističkom stilu (red govorećih glava, red arhivskih i snimaka s važnih lokacija, Herzogov prepoznatljivi voice over) “My Best Friend” je obuhvatio većinu toplo-hladnog i turbulentnog razdoblja za ovaj veći od života filmski dvojac. Gdje biste, do vraga, drugdje doznali da je Kinski na snimanju “Aguirrea” umalo mačem ubio statista ili da je Herzog pištoljem spriječio odlazak glumca sa seta istog filma? Kad vam jedan trezvenjak poput Herzoga (kojeg je zakon slušati na materinjem njemačkom, btw) mrtav-hladan u kameru promrlja kako su mu tradicionalno mirni Indijanci na setu – da, nećete vjerovati – istog filma ponudili ubojstvo pomahnitalog Klausa, onda znate koliko je sati.
A opet, teško se oteti dojmu kako je “My Best Friend” Herzogova gorka i bolna dokumentarna eulogija, napunjena zavidnim slojevima osjećaja krivnje prema osobi s kojom je ostvario neponovljivi odnos i koju je, iznad svega, neizmjerno poštivao. “Trebali smo jedan drugog, iako on to nikad ne bi priznao”, rekao je Herzog, koji je intervjuiravši Kinskijeve filmske kolege (Claudia Cardinale još uvijek izgleda izvanredno!) ponudio i drugu stranu nenadmašnog glumca, oslikanu nešto toplijim i ljudskijim tonovima.
“Bio je kurvin sin, ali bio je MOJ kurvin sin kojeg sam volio”, neizgovoreni je to sukus ambivalentnog vatrometa redateljevih misli koji se od svojeg prijatelja zauvijek oprostio 1991. godine. Klaus Kinski preminuo je 23. studenog 1991. godine u SAD-u od posljedica srčanog udara. Imao je 65 godina.
