Politički dokumentarci odavno su postali sastavni dio jelovnika svakog iole zagriženijeg fana dokumentarnog odjeljka sedme umjetnosti. I dok smo već navikli da se domaći dokumentarni filmovi bilo kakve tematike teško probijaju do malo šire publike, niti situacija s generalnom percepcijom političkih dokumentaraca ne nudi nešto ružičastiju sliku.
Američka kinematografija suvereno gospodari i ovim filmskim ogrankom, pa se gledajući razne top liste najboljih dokumentaraca stječe dojam kako većina onoga što vrijedi u dokumentarnom svijetu dolazi upravo iz SAD-a.
Većini dokumentaroljubaca vjerojatno ne bi bio veći problem nabrojati deset najdražih američkih dokumentarnih, pa i političkih filmova, a razmjerno mali broj istih znao bi nabrojati sličnu količinu stranih filmova jednake tematike. Kad bi svoju potragu suzili na, primjerice, Rusiju, kompletna slika bila bi još poraznija.
No, i za to ima lijeka, pa zahvaljujući filmu njemačkog redatelja ruskog podrijetla Cyrila Tuchija – “Khodorkovsky” (2011.) – otkrivamo dosad nepoznate aspekte političkog života u najvećoj svjetskoj državi.
Tuschi je za snimanje “Khodorkovskog” potrošio nevjerojatnih pet godina i sakupio jednako impresivnih 180 sati materijala. S tek dva cjelovečernja igrana filma za pojasom, njemački redatelj se odvažio zaploviti i dokumentarnim vodama, snimivši korektnu i zanimljivu priču o usponu i kontroverznom padu ruskog oligarha Mikhaila Khodorkovskog.
Dugogodišnji je to vrući kamen spoticanja između Rusije i zapadnih sila, no unatoč brojnim pokušajima lobiranja, ruski biznismen i dalje grije krevet svoje sibirske ćelije iz koje će, kako sada stvari stoje, napokon moći izaći 2014. godine.
Khodorkovsky je do svojeg bogatstva došao uglavnom preko bankarskog i naftnog biznisa, ubrzo postavši miljenikom vladajućih struktura koji su – privatizacijom i prodajom velikih firmi isključivo ruskim vlasnicima sredinom devedesetih – u državni proračun slili stotine milijune rubalja.
Khodorkovsky je do svojeg bogatstva došao uglavnom preko bankarskog i naftnog biznisa, ubrzo postavši miljenikom vladajućih struktura koji su – privatizacijom i prodajom velikih firmi isključivo ruskim vlasnicima sredinom devedesetih – u državni proračun slili stotine milijune rubalja.
Do 2003. godine Khodorkovsky je nastavio razvijati svoje poslovno carstvo, a onda je slijedio strmoglavi pad do kojeg se nije oporavio ni dan-danas. Biznismen je ubrzo završio u zatvoru zbog pronevjere i prevare, no o stvarnim razlozima njegovog zatvaranja postoji dosta teorija. Najuvjerljivija nameće mišljenje kako se predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu nije svidjela ideja o jačanju političkog utjecaja čovjeka za kojeg je smatrao da bi se mogao iskristalizirati kao jedan od vođa sve glasnije oporbe.
Redatelj Cyril Tuschi u svom filmu također pokušava dati konačni odgovor na pitanje koliki je utjecaj predsjednik Putin imao na zatvaranje jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, a koliko je u biti Khodorkovsky sam kumovao takvom raspletu događaja….
“Khodorkovsky” je solidno, na trenutke i iznadprosječno filmsko ostvarenje. U gotovo dva sata trajanja dokumentarca, gledatelji nisu uskraćeni ni za jednu informaciju s obje strane medalje. Ukoliko nikad niste čuli za priču o ovom ruskom biznismenu, nakon “Khodorkovskog” nećete trebati tražiti dodatne izvore informacija o cjelokupnoj tematici.
Istina je da se redatelj malo “zaigrao” i odužio dokumentarac na (pre) duga dva sata, no puno veći problem predstavlja golema količina sugovornika u filmu, koji u početnih 30 minuta gledatelja “izbombardiraju” s nekoliko “terabajta” informacija. Tako je u tom razdoblju pitanje “ček, o čemu se sad ovdje radi?”, dosta često prelazilo preko naših usana, da bi tek nakon početnog uhodavanja i baratanja osnovnim informacijama, film iz rubrike “aj pogledaj kol’ko ima do kraja” preselio u susjednu “fascinatno i gledljivo”.
“Khodorkovsky” ne daje konačne odgovore niti prokazuje glavnog krivca ove sad već desetogodišnje sage. Strah i autocenzura određenih sugovornika i nedostatak izjava glavnih aktera (tek par minuta Khodorkovskog iz zatvora i, unatoč dugotrajnom inzistiranju, ravnih nula “predsjedničkih” sekundi) ponešto narušavaju konačni dojam.
No, kad se sve zbroji i oduzme, “Khodorkovsky” je vrlo solidno ostvarenje vrijedno vaše pažnje, a navedeni nedostaci vam ipak ne bi trebali pokvariti uživanje u ovom dokumentarcu.