Prije točno tjedan dana u zagrebačkom Art-kinu Grič svjedočili smo krunskom, rekli bismo maturalnom radu, polaznika projekta Interkulturalno obrazovanje kroz osobne povijesti, kojeg su zajedničkim snagama pokrenuli Nansen dijalog centar Osijek te zagrebačka produkcijska kuća Fade In.
Ukratko rečeno, projektu je bio cilj da kroz filmsku radionicu okupljenim srednjoškolcima iz Vukovara i Belog Manastira pomogne istražiti vlastite identitete te nadići probleme još uvijek podijeljene sredine u kojoj odrastaju.
U dupko popunjenom kinu gledatelji su mogli pogledati dokumentarni film “Oš me pozdravit u busu?”, dirljivi presjek nostalgičnog ponosa za humanijom prošlošću, razočaranosti letargično-bezizlaznom sadašnjosti i zebnje na spomen olovom napunjenih ratnih devedesetih.
Više nego korektan dokumentarni film na kraju su iskrojili članovi projekta Interkulturalnog obrazovanja kroz osobne povijesti, uperivši objektive kamera prema svojim najbližima, ali u konačnici i prema sebi samima, uglavnom tamnim tonovima opisujući trenutnu međunacionalnu situaciju između Srba i Hrvata u Vukovaru i Belom Manastiru.
I danas je na tim područjima, naime, normalno da pripadnici ovih nacionalnosti odlaze u različite razrede, kafiće, pa čak i u različite dućane. Popričali smo zato nakon premijere “Oš me pozdravit u busu” s nekim od protagonista, kao i s voditeljicom projekta Željkom Kovačević, koju pamtimo i po vrlo dobrom dokumentarcu o romskim reperima, “Živim u Barakama” (2013).
“Prije upisa u gimnaziju raspitivao sam se kod prijatelja kakvo je tamo stanje što se tiče nacionalne stvari i profesora. Rekao mi je kako je sve podijeljeno na smjene i da su i profesori različiti”, odgovorio nam je na početku Vukovarac Božo Vukojević na pitanje kada se prvi put susreo s jasnom međunacionalnom segragacijom u svojem gradu.
“Nakon toga sam ga priupitao: ‘Zar je i matematika različita za Hrvate i Srbe?’ On se nasmijao, ali to je najbanalniji slučaj koji mogu opisati glede te situacije. U sportskim aktivnostima – konkretno ja sam trenirao nogomet – tih podjela nema i zato mi je sve bilo čudno”, rekao je iskreno Božo.
Da je situacija u dlaku slična opisanoj, potvrđuje nam i Domagoj Kurbatfinski, također iz Grada heroja.
“Mi u Vukovaru imamo čak i hrvatske i srpske vrtiće, što je za mene jadno. Postoje i takvi kafići, a ukoliko je Srbin vlasnik, teško da će mu Hrvati dolaziti u njega, eventualno neki hrabriji pojedinci”, razočaran je takvim stanjem stvari i Domagoj, koji nije optimist glede budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa.
“Jako teško će se neke stvari ovdje promijeniti. U Vukovaru je sve kao dinamit i samo što ne pukne. Kad bi Vukovarci bili siti i zaposleni, vjerujem da ne bi bilo tolikih podjela.”
Biljana Damjanović iz Belog Manastira, međutim, ima ipak nešto vedriji pogled na okolinu koja ju okružuje.
“U Belom Manastiru su stvari opuštenije, nema tolike razlike između Hrvata i Srba. Moja najbolja prijateljica je Hrvatica i nema boljeg primjera od tog. Njeni su mene prihvatili , isto kao što su moji nju. Kad smo vani, nema odvajanja, imamo jednu diskoteku u koju idu i Hrvati i Srbi”, rekla je Biljana, poput svojih hrvatskih vršnjaka upirući prstom u nelogičnost razdvajanja s kolegama drugačije nacionalnosti.
“Već sam u filmu rekla kako je odvajanje srpskih i hrvatskih razreda totalna glupost i idiotizam. Mislim da bi sve trebali ići u isti razred i da bi se takvo stanje definitivno trebalo promijeniti. Ja ću svoju djecu učiti da ne prave razliku među nacionalnostima. Bitno je da si čovjek i kakva si osoba”, zaključila je u optimističnom tonu Biljana.
Voditeljicu projekta Interkulturalnog obrazovanja kroz osobne povijesti, Željku Kovačević, priupitali smo o samim začecima ideje o približavanju srpsko-hrvatskih svjetova.
“Ideja je najprije krenula od kolega. Prije pet ili šest godina radila sam reportažu o novoj školi u Vukovaru, kada sam se prvi put suočila s tom njihovom svakodnevnicom. I onda sam vidjela kako tamošnji ljudi idu u različite dućane, kafiće, a da ne govorim i da idu u različite razrede.”
“Nakon toga je spomenuti kolega iz Fade Ina, David Belas, došao na ideju mogućeg projekta, kojeg smo nakon brainstorminga i dodatne razrade pretvorili u projekt Interkulturalnog obrazovanja kroz osobne povijesti”, objasnila nam je genezu projekta Željka Kovačević.
Projekt koji u sebi ne sadrži isključivo filmske sadržaje, već se sastoji i od pedagoških radionica kojima je cilj istražiti i osobne, odnosno obiteljske povijesti. Djeci se, kako kaže sama Željka, prezentira poruka kako i sami budućim generacijama mogu olakšati normalniji život u gradu. No, svjesna je i sama voditeljica projekta da posao neće biti nimalo lagan.
“Znala sam da je grad podijeljen jer sam i prije bila tamo. Na našim radionicama klinci su sjedili odvojeno i na potpuno različitim krajevima jedne velike dvorane.”
“U lijevom kutu su bili Srbi, u desnom Hrvati. I, malo po malo, postupno se stvorila jedna grupna energija i neko međusobno prijateljstvo.”
“Velimir Rodić je odradio mnogo psihološko-pedagoških vježbi i tu djecu vraćao na neko mjesto koje je oslobođeno mehanizama i vanjskih otpora nametnutih izvana”, istaknula je Željka Kovačević ulogu Velimira Rodića, redatelja i voditelja filmske radionice.
Bi li se opet upustila u sličan projekt? Željka Kovačević nema konačni odgovor, iako, priznaje, kako će joj nakon svega odmor itekako dobro doći.
“Gledajući sada iz ovog iskustva i ove atmosfere, opet bi radila sličnu radionicu. No, da si me isto pitanje pitao prije mjesec dana, odgovorila bih ti negativno. Osim ovih izjava koje su u filmu, ljudi koji tamo žive nemaju mjesto gdje će ispričati svoju ratnu traumu.”
“Ne postoji takav centar za traumu koji je neophodan, i onda ljudi jedva čekaju nekoga sa strane pa da mu sve to sasuju. Tako da sam ja bila u sekundarnoj traumi slušajući te priče”, na kraju je istaknula Željka Kovačević, voditeljica projekta Interkulturalnog obrazovanja kroz osobne povijesti.