Riječanka Barbara Babačić nedavno je za svoj debitantski dokumentarac “Naseljenici – Naši novi susjedi s puškama” (2013., produkcija: Filmaktiv) osvojila jednu od nagrada na 23. Danima hrvatskog filma.
U normalnim okolnostima takva vijest bi u nefikcijskoj umjetnosti sklonoj hrvatskoj javnosti izazvao uobičajeni miks školskog pljeska s posve logičnim dodatnim pitanjem: “Kada i gdje taj film možemo pogledati / skinuti / inhalirati?”
Međutim, mladoj filmskoj autorici – kojoj je spomenuti dokumentarac premijerno djelo takve vrste – uručena je Nagrada Salona odbijenih, koja se već tradicionalno dodjeljuje najistaknutijim ostvarenjima koja ne uspiju ući u glavnu konkurenciju Dana.
I ne bi nas izostanak apostrofiranog filma (ili bilo kojeg drugog na njegovom mjestu, naravno) toliko začudio da Hrvatska godišnje, poput nekih zapadnoeuropskih zemalja, izbaci 20, 30 ili 50 kvalitetnih dokumentarnih naslova.
No dodijeliti utješnu nagradu jednom ako ne povijesnom, onda popriličnom – pogotovo za hrvatske okvire – sadržajnom out of the box dokumentarnom bombončiću, a u programu ostaviti neke filmove koji tamo ni u kojem slučaju nisu smjeli završiti, graniči s dobrim ukusom.
Vratimo se ipak na našu Barbaru i njezin iznimno solidni zakorak na svjetsku dokumentarnu scenu. Možete li uopće zamisliti teži početak neke filmske, u ovom slučaju nefikcijske karijere, od hvatanja u koštac s višedesetljetnim i nikad riješenim izraelsko-palestinskim konfliktom?
Mala filmska ekipe Barbare Babačić efektno je ukomponirala terenske snimke (sukobi Palestinaca i izraelske vojske, svakodnevni pretresi tamošnjih stanovnika, snimke gigantskog zida koji razdvaja dvije države…) sa životnim iskustvima Palestinaca kojima su doseljeni Židovi okupirali donedavni životni prostor i obradive poljoprivredne površine.
“Samo ste nam vi iz Hrvatske trebali doći soliti pamet”, vrlo vjerojatno je glasio odgovor nekih od tamošnjih (a vjerojatno i naših) ukopanih domorodaca na činjenicu kako se ponovno sa Zapada materijalizirao pojedinac koji će poput Ramba napraviti reda u zatrovanim odnosima naizgled nespojivih svjetova.
Nemojte se, međutim, prepustiti tipično hrvatskim jalnim skokovima u vis, pošto “Naseljenici” koncizno, efektno i emotivno, ali bez razbacivanja nepotrebnom patetikom i moraliziranjem, pokušavaju unijeti barem tračak reda u nepregledni i slojeviti bliskoistočni košmar.
Mala filmska ekipe Barbare Babačić efektno je ukomponirala terenske snimke (sukobi Palestinaca i izraelske vojske, svakodnevni pretresi tamošnjih stanovnika, snimke gigantskog zida koji razdvaja dvije države…) sa životnim iskustvima Palestinaca kojima su doseljeni Židovi na Zapadnoj obali okupirali donedavni životni prostor i obradive poljoprivredne površine.
Našoj mladoj autorici treba skinuti kapu na detaljnoj pripremi (veliku ulogu odigrao i International Solidarity Movement koji ju je upozorio na potencijalne probleme i samo stanje na terenu) i širokoj lepezi relevantnih sugovornika, od kojih smo doznali brojne zanimljive natuknice, poput one kako doseljenici na svoju ruku zatvaraju vodu svojim palestinskim susjedima, pa čak i bizarnu situaciju u kojoj (ne svojom voljom) u istoj kući žive pripadnici dvaju sukobljenih strana.
Mnogo je takvih ili sličnih detalja uspjela zarobiti kamera redateljice dokumentarnog filma “Naseljenici – Naši novi susjedi s puškama”, koji se unatoč nedvosmislenom biranju palestinske strane medalje, prije svega stavlja u službu objektivnog dokumentiranja krvareće nepravednog položaja jednog naroda u gotovo bezizlaznoj situaciji.
Vrlo, vrlo solidan i zreo dokumentarni debi Riječanke Barbare Babačić, čiji ćemo sljedeći uradak čekati s velikim nestrpljenjem.