Veliki uspjeh filma “Noć i magla” / “Night and Fog” / “Nuit et brouillard” (1956) nije poremetio radnu etiku mladog Alaina Resnaisa. Još iste godine, 1956., kolekciju zanatski odrađenih filmova (nastalih prema narudžbi) upotpunio je dokumentarcem “Memorija svijeta” / “All the Memory of the World” / “Toute la mémoire du monde”, s kojim je, spletom okolnosti, produbio svoju cjeloživotnu opsesiju temama vremena i mogućnostima pamćenja. Naručitelji su ovoga puta bili francuska vlada i državni radio, a traženi proizvod film o ustroju i aktivnostima unutar Francuske nacionalne knjižnice u svrhu promocije ove institucije kao nacionalnog blaga.
Kao i u prethodnim radovima, Resnais se u produkciji filma oslanja na pomoć drugih ljudi. Sam preuzima ulogu režisera i montažera, tekst piše Rémo Forlani, za kameru je zadužen Ghislain Cloquet, a među brojnom listom suradnika i ovaj je put potpisan sveprisutni Chris Marker, za kojeg bi se moglo reći da je u tim godinama uz Resnaisa vezan kao da mu je sjena. Iako se radi o naizgled monotonom i neinspirativnom predmetu proučavanja, zbog čega su izostali Resnaisovi uobičajeni cenzorski problemi, filmska je ekipa ipak uspjela stvoriti nešto što nije za očekivati od formalnog ili čak propagandnog tipa sadržaja.
Najprije, treba naglasiti da osim iste godine proizvodnje, “Memorija svijeta” s prethodnim filmom “Noć i magla” dijeli i tematski sukus, te u neku ruku ti filmovi unutar Resnaisove kinematografije stoje kao komplementarni par. Gdje se “Noć i magla” vizualno fokusira na scene eksterijera, a koncepcijski na fragilnost pamćenja, kroz djelovanje prirode koja neumoljivo zameće tragove prošlih događaja, u “Memoriji svijeta” vizualno dominiraju interijeri i arhitektura, tvorevine ljudskog djelovanja, a kao argumentativna opreka, koncept knjižnice predstavlja praktično rješenje za problem kratkotrajnosti ljudskog pamćenja.
Neki kritičari primijetili su i strukturalne sličnosti između modela knjižnice i koncentracijskog logora; dok jedno označava mjesto gdje se predmeti u svrhu prezervacije sistematski prikupljaju, razvrstavaju i kategoriziraju, drugo je manifestacija obrnutog vrijednosnog sistema, gdje su ljudi ti koji su sistematski prikupljeni i reducirani na predmete, te u krajnjoj konzekvenci pretvoreni u leševe nevrijedne fizičkog i mentalnog mumificiranja. Također, kada se knjiga u knjižnici skine s natrpane police, na njeno se mjesto kao privremena zamjena stavlja cedulja s imenom i naslovom; s druge strane, kada zatvorenik logora napusti zakrčeni prostor barake, zapis o imenu unesen na cedulju u registru zapravo ostaje jedina evidencija nekadašnjeg postojanja.
Slične asocijacije priziva i temeljna ideja pomoću koje je knjižnica predočena kao ljudsko pomagalo protiv gubitka pamćenja, što je ujedno i razlog zašto su autori neuzbudljiv, svakodnevni materijal o životu knjižnice uspjeli uzdići na razinu fascinantnog koncepta. Knjižnica je, naime, u metaforičkom smislu prikazana kroz kontradikciju – ona je istovremeno utvrda sa zadaćom da čuva od zaboravljanja, ali i zatvor u kojem knjige, predmeti i artefakti čekaju da ih prema potrebi oslobodi neki od posjetitelja.
Snimanje ovog dvadesetominutnog dokumentarca, započelo je, prema Resnaisovim riječima, s ponešto prozaičnijom intencijom. Autor, i sam dugogodišnji korisnik knjižnice, jednostavno je namjeravao razotkriti sve što se događa od trenutka kad se ispiše zahtjev za određenom knjigom do trenutka kad ona završi u nečijim rukama. Ne čudi stoga što u uvodnoj sekvenci filma nema slika raskošno dekoriranih čitaonica, već je gledatelj suočen s mračnim arhivima ispunjenim spisima, prašnjavim kutijama i hrpama novinskog papira. Rezultat je mistična, gotovo fantastična atmosfera koja prevladava i u ostatku filma, što Resnais objašnjava željom da stvori ugođaj svojstven nijemim kriminalističkim filmovima Louisa Feuilladea iz 1910-ih.
Kada narativni glas Jacquesa Dumesnila kaže da je knjižnica organizirana poput utvrde, u svrhu dokazivanja navedene teze upregne se maksimalan audiovizualni potencijal. Da bi očudio prostor i predmete, Resnais se, osim na svoju karakterističnu montažu, mnogo više nego u ranijim radovima oslanja na glazbu kompozitora Mauricea Jarrea, čije zvučne efekte ritmično kombinira s izmjenama kadrova. Primijenjene tehnike pretvaraju knjižnicu u misteriozno mjesto, koje zbog prostranih dvorana, kipova i vertikalnosti može sličiti gotičkoj katedrali, čiji razbacani rukopisi, ormari, arhivi i nepregledni redovi polica s knjigama mogu podsjećati na labirint, ili možda na groteskni zatvor, s bezbrojnim hodnicima, vratima i stepeništima koji izgledaju kao da su izašli iz Piranesijevih ilustracija.
Kroz takvu vrstu oneobičavanja provučene su sve djelatnosti koje čine knjižnički ekosustav, mada ni u jednom trenutku ne dolazi do pretjerivanja koje bi gledatelju onemogućilo da razlikuje fiktivno od golih činjenica. Shodno Resnaisovom naumu, film uistinu nastoji prikazati svaku vrstu pohranjenih predmeta, pa tako, izuzev knjiga i rukopisa, vidimo i zbirke novina, magazina, biltena, fotografija, mapa, medalja i umjetnina, a gledatelju su usput objašnjeni načini putem kojih se zbirke proširuju (darovanjem, kupnjom, razmjenom i zakonskom obvezom o dostavljanju kopija svih novih izdanja). Također se nastoji zaviriti u svaki javnosti nedostupan kutak, primjerice u kompjuteriziranu sobu namijenjenu regulaciji temperature, čije su tehničke značajke u to doba još nalik na scenografiju iz romana Julesa Verna, ili u laboratorijske prostorije gdje su stari artefakti podvrgnuti kemijskom tretmanu, ili u centralnu sobu za katalogizaciju predmeta, predstavljenu kao mozak knjižnice, uz ekstenzivan opis svih koraka u procesu katalogiziranja.
Konačno, da obilato iznesena građa ne ispadne samo kognitivni džumbus, narativni komentar konstatira da sve viđeno ima smisao kolektivnog kulturnog pamćenja, gdje je svaki sabrani predmet komadić općeg znanja čovječanstva, a knjižnica je mehanizam protiv njegovog osipanja. Knjižnica je model univerzalnog sjećanja.
Resnaisovov koncept knjižnice, s motivom labirinta sastavljenog od nepreglednih katova i beskrajnih redova, među kojima je pohranjeno sve znanje i sva ljudska memorija, sličan je konceptu knjižnice iz poznate kratke priče Jorgea Borgesa, pod naslovom “Babilonska knjižnica” (1941), s time da Borges odlazi i korak dalje. U njegovoj su knjižnici zapisane sve moguće kombinacije slova, pa su posljedično na policama već sve knjige s istinitim tvrdnjama i sve knjige s lažnim tvrdnjama, sve kontradikcije, sve moguće povijesti i budućnosti, svi izgubljeni rukopisi, te knjige sa svakim nasumično odabranim rasporedom slova. Budući da sve već postoji, nemoguće je razlikovati smisleno od besmislenog. Totalno znanje proizvodi totalnu konfuziju.
S Resnaisovim dokumentarcem može se povezati još jedno literarno ime. Njemački pisac W. G. Sebald u svom romanu “Austerlitz” (2001) izravno spominje Resnaisa i sjećanje na odgledanu “Memoriju svijeta”, napominjući kako mu se odmakom vremena u glavi stvorila vizija knjižnice kao ogromnog živućeg organizma, čiji pneumatski sustav cijevi za slanje poruka funkcionira poput živčanog sustava, i koji nikako ne prestaje rasti jer je uzajamno povezan s istraživačima koji ga neprekidno hrane novim riječima.
Iako postoji još tragova o interesu kritike i drugih autora za film, Erich Rohmer ga je primjerice smatrao za najtajnovitije Resnaisovo djelo, a Jacques Rivette pohvalio zbog znanstveno-fantastičnog ugođaja, “Memorija svijeta” spada u manje poznate stavke u Resnaisovom opusu.
Jedan od razloga blage recepcije mogao bi ležati u osjećaju moralne indiferentnosti. U vremenima kada su se mnogi opredijelili za rad unutar rigidnijih političkih okvira, neke je od suvremenika navodno iritirao Resnaisov izostanak političke didaktičnosti, odnosno pretjerano apstraktan karakter filma, što će ostati česta zamjerka i na kasniji Resnaisov rad. U svakom slučaju, ako Resnais u budućnosti i nije ustrajao na izravnijem političkom angažmanu, znamo da je nastavio ustrajati na istim tematskim preokupacijama.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.