Da su čudni putevi algoritma, po tko zna koji put uvjerila sam se nedavno, besciljno skrolajući YouTubeom, kad mi se odjednom pojavio video s pitanjem “Zašto su zgrade danas tako ružne?”. Zaintrigirana, uputila sam se u daljnje istraživanje i od arhitekata, dizajnera, povjesničara umjetnosti i sociologa otkrila da su nekoć zgrade bile ljepše jer naprosto tehnološki razvoj ne mari za ljepotu. Postulat modernih vremena kaže da je ljepota u arhitekturi pretenciozna i dekadentna, a ono što bi trebalo biti u središtu njezinog zanimanja su materijalna svrha i funkcionalnost. Osim toga, demokratizacija u izgradnji stambenih zgrada dovela je do kopiranja istih, utilitarnih objekata, koji se brzo mogu dignuti na noge, čije se jedinice mogu ekspresno prodati, a u sveopćoj divljoj potražnji za nekretninama kao jedinoj sigurnoj investiciji, tko još ima vremena i novca da razmišlja o lijepome.
Otkad mi je algoritam skrenuo pozornost na tu temu, primjećujem da se Zagrebom krećem malo drugačije nego prije. Umjesto nosom zabijenim u mobitel dok se vozim tramvajem ili šećem ulicama, dižem pogled prema gore baš dok centar grada napokon skida brojne skele, otkrivajući secesijske ornamente austrougarskih ljepotica. Nekako se odmah osjećam bolje, kao i u planski izgrađenim kvartovima s brojnim javnim površinama i sadržajima poput primjerice Španskog. Drugačiji je osjećaj kad se vozim Ilicom prema zapadnom dijelu grada gdje pogled ne može pobjeći od oronulih fasada, ili šećem Trešnjevkom, gdje pomahnitala izgradnja djeluje klaustrofobično. Psiholozi se generalno slažu da se kao ljudska vrsta bolje osjećamo kada smo u lijepome prostoru, jer nas estetsko iskustvo izvlači iz svakodnevice, poboljšava naše raspoloženje, smanjuje razine stresa i potiče nas na socijalizaciju. Drugim riječima, boravljenje u lijepom prostoru dobro je za naše mentalno zdravlje.
Kako različite vrste ružnoga u suvremenoj arhitekturi stambenih zgrada utječu na izgled grada Zagreba, a još preciznije na živote stanovnika, zanimalo je Marinu Aničić Spremo u filmu “Nije na prodaju” (Factum, 2026.), čija se premijera održala na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Naslov filma referira se na često izgovorenu izjavu vlasnika malih kuća u dijelovima Zagreba, koja su širenjem grada iz nekadašnjih rubnih predgrađa izrasla u prenapučene poželjne kvartove, poput sjeverne Trešnjevke, Vrbana, Blata, Svete Klare i Kajzerice. Redateljica je fokus filma ispravno suzila na samo nekoliko kvartova, ali razvidno je da je prikazana problematika postala svakodnevica diljem glavnoga grada, ali i države. Aničić Spremo ulazi kamerom u vrtove, dvorišta i domove starosjedioca te temeljito i strpljivo pokazuje negativne reperkusije betonizacije i gentrifikacije.
Od svojih sugovornika traži da razmaknu zavjese i otvore vrata balkona i lođa kako bismo osjetili pomanjkanje sunca, kresanje zelenila, zagađenje bukom, manjak privatnosti, preopterećenost infrastrukture i ukratko, nedostatak mira koji bi svaki dom trebao pružiti. Iz iskustava sugovornika očigledno je da narušavanje prostora koje okružuje njihov dom te direktno utječe i na život unutar doma, ima reperkusije na njihovo raspoloženje, a ujedno i smanjuje mogućnosti za druženje sa susjedima ili širom obitelji jer je zelena javna površina sada ogromno gradilište.
Ako je gradski prostor samo komad zemlje o kojem odlučuje onaj s lovom nauštrb ostalih, onda nema zajednice, a bez zajednice, nema ni društva.
Cijelim filmom možemo uživati u buci teške mašinerije koja miješa beton, krči stabla, kopa rupe i ruši zidove, čime nas se kao gledatelje stavlja u poziciju stanara koji gledaju i slušaju kako njihovi nekoć skladni kvartovi odlaze u nepovrat. Aničić Spremo inzistira na kadriranju iz nižeg rakursa, čime na praktičnoj razini lovi u kadar nove visoke zgrade iz perspektive dvorišta neke manje kuće. Metaforički gledano, takav rakurs jako dobro reflektira situaciju starosjedioca naglašavajući koliko su oni i njihovi domovi mali naspram novih gorostasa, odnosno sistema. Dobra je odluka što predstavnici sistema, investitori i institucije, nisu prisutni u filmu jer je njihova strana priče jasna, a njihova uloga bi se svela na famoznu rečenicu da je sve po zakonu i da su dozvole pribavljene.
To malo znači starosjediocima, koji su sustavno dehumanizirani. Njihovi domovi se percipiraju samo kao stambeni prostori sastavljeni od zidova, svedeni na broj kvadrata i vrijednost izraženu u eurima, a svatko tko uz poimanje vlastitog doma veže sentimentalnu vrijednost biva proglašen naivnim i nerazumnim. Osim dihotomija mali čovjek – sistem, staro – novo, priroda – beton, iz priča živopisnih likova izvire i razlika između prošlosti i sadašnjosti, ali ne u obliku otrcanih žalopojki da je prije bilo bolje, već kao konkretni primjeri i vidljivi dokazi koji se nižu i pokazuju svu bizarnost i netransparentnost sustava.
Kad se mali ljudi ne mogu udružiti kako bi se borili protiv sustava, gdje su koncentrirani kapital i moć, tada nestaje i mogućnost stvaranja novih i opstanka postojećih zajednica. Tu se u priču uvodi klasna dimenzija. Nisu nove zgrade samo ruglo koje nagrđuje kvartove i usput mijenja vizuru glavnoga grada. One sa sobom nose rampe, ograde s ključevima i privatizirane površine, gdje se djeca iz starih i novih dijelova kvarta ne mogu zajedno igrati, zbog čega se susjedstvo dijeli na klanove i otvara se nova dihotomija: mi protiv njih. Tu dihotomiju osjećaju stanovnici glavnoga grada u brojnim kvartovima, čiji pogledi love bager za bagerom, skelu za skelom, jednu ružnu zgradu za drugom, čija cijena ne reflektira kvalitetu, ali dijeli građane na one koji imaju pa mogu što hoće, i na one koji nemaju pa mogu eventualno samo gunđati, ali ih nitko ne čuje.
Marina Aničić Spremo je iz dosta jednostavnog koncepta dokumentiranja svakodnevice Zagrepčana pogođenih divljom stanogradnjom, izvukla mnogo. Razgovarajući s običnim ljudima koji stvari vide zdravorazumski, snimila je film koji nas poziva da sagledamo širu problematiku suvremene urbanistike, ishođenja građevinskih dozvola i političkih peripetija oko famoznog GUP-a, a da se oni u filmu ni ne spominju. Uokvirivši priču dječjim željama, nenametljivo je postavila pitanje kakav to grad ostavljamo budućim generacijama te mora li on biti baš toliko ružan. Od svog rugla kojemu u filmu možemo svjedočiti, možda najgorči okus ostavlja upravo dokidanje javnih zelenih površina – jer, ako je gradski prostor samo komad zemlje o kojem odlučuje onaj s lovom nauštrb ostalih, onda nema zajednice, a bez zajednice, nema ni društva.