U Regionalnoj konkurenciji 22. ZagrebDoxa, među osamnaest naslova uvršten je i najnoviji film redateljica Tanje Brzaković (Beograd, 1973.) i Jelene Bosanac (Virovitica, 1987.), “Sjeti se moje pjesme” (Restart / Talas Film; 2026.). Kombinirajući snažne arhivske fotografije i snimke sa svjedočanstvima redovitih posjetitelja, vlasnice gostionice “Jablan” Milene i zaposlenika, ovaj dokumentarac na topao i intiman način evocira razdoblje zajedništva i radosti, ali i postupni nestanak jedne utopijske društvene slike koja je povezivala lokalnu zajednicu i širi prostor tadašnje države.
Povodom nedavne svjetske premijere filma na netom završenom ZagrebDoxu, razgovarali smo s redateljicama o motivaciji iza projekta, kao i o procesu istraživanja arhivske građe i suradnje sa svjedocima jednog prošlog vremena vezanog uz gostionicu “Jablan”.
Kako ste se prvi put susrele s ovom temom i što vas je potaknulo da ju istražite?
Jelena Bosanac: “Ne možemo reći da je postojao jedan momenat susreta s ovom temom, pa da je odatle sve krenulo. Ideja za film je nastala 2016., kada smo krenule da tražimo gazdaricu kafane, a samo interesovanje za ‘Jablan’ datira iz 2003.godine, kada sam se prvi put susrela s ovim objektom. Nakon prvog i izuzetno zanimljivog razgovora s gazdaricom Milenom u proleće 2017., počele smo ozbiljnije da se bavimo mišlju da bismo to mogle da pretočimo u dokumentarni film.”
Što vas je od samog početka posebno privuklo ovoj temi? Koje ste ključne ideje i poruke željele prenijeti publici?
Tanja Brzaković: “Rekla bih, pre svega, zajednica bratstva i jedinstva, koja se raspala preko noći. Taj odnos bliskosti s nekim, suživota, koji se naglo menja pred vašim očima i niko to ne može da spreči. Raskid veza koje su do tada bili neraskidive. Polarnost društva u tako kratkom periodu. I sve to doživeti kroz muziku i kafanu. Publika je pozvana da sama tumači poruke kako ih žele videti i doživeti. Mislim da smo dovoljno ostavili stvari otvorenima, da ne mogu reći crno je ili belo, već da ima dosta nijansi sive, dosta poruka koje se mogu izvući, ako smo otvoreni za to.”
Kako je tekao proces upoznavanja s protagonistima i na koji ste im način pristupile tijekom snimanja?
J.B.: “Od Milene smo dobile imena ljudi koji su radili u kafani, pa smo putem društvenih mreža stupale u kontakt s njima. Nije bilo baš lako privoleti ih na razgovor, jer smo ipak mi bile neko sa strane ko dolazi da čuje njihove lične priče. Međutim, ja sam svako predstavljanje počinjala rečima: ‘Ja sam unuka…’, znajući da je moj deda bio čovek koga su mnogi poznavali i poštovali, pa sam se nadala da će nam i to pomoći. I eto, uspelo je. Tanja i ja smo išle u njihove domove, na njihov teren i jednostavno s puno znatiželje slušale sve što su želeli da nam ispričaju. Imale smo pripremljena pitanja, ali je razgovor tekao nekako sam od sebe, oni su bili spremni da govore iskreno o sebi i svojim danima provedenim u gostioni ‘Jablan’. Nije bilo kamere, samo audio i mislim da je to dodatno pomoglo da budu opušteni, iskreni i spontani, onakvi kakvi jesu. Što se može i čuti u filmu.”
Možete li nam ukratko predstaviti gostionicu “Jablan”? Kakvu je ulogu imala u lokalnoj zajednici i što ste o njezinu značaju saznale kroz razgovore i intervjue?
J.B.: “To je bilo ‘mjesto gde se okupljala cijela mladost ovoga kraja’, simbol ‘bratstva i jedinstva’, gde su se dešavale ‘prve ljubavi’, gde su mnogi ‘stvorili svoje porodice’ i imali ‘svoje ćoškove, koje su otplatili svojim odsjedanjem tu’. Ovo su sve citati iz razgovora ne samo s našim sagovornicima, nego i ostalim posetiocima Jablana, koji uredno komentarišu i pišu svoje doživljaje kadgod objavimo neku sliku na fejsbuk profilu filma – jablanfilm. I dalje ga zovemo ‘Jablan’, iako je zvanični naziv ‘Sjeti se moje pjesme’.”
U filmu je korišten značajan broj arhivskih materijala. Možete li pojasniti svoj redateljski pristup njihovoj upotrebi? Zašto vam je bilo važno uključiti arhivsku građu i kako ste do nje došle?
T.B.: “Prvo što smo pronašli od materijala bio je snimak iz ‘Jablana’, nastup jedne zvezde narodne muzike. Znale smo da želimo da napravimo film od arhivskog materijala, ali tih pola sata materijala, koji je prilično taman, jer je kaseta pronađena nakon šest godina u ruševinama, nije bilo dovoljno da napravimo ceo film. Pogotovo što nemamo kontekst podneblja, zajednice… Onda smo pronašle snimke lokalnog videografa, koji je igrom slučaja snimao i taj nastup. Tako je došlo do bogatstva videoarhive, kojom obiluje film, te smo pažljivim odabirom i kombinacijom materijala, u saradnji s montažerkom Hrvoslavom Brkušić, verno prenele duh tog vremena i tog podneblja u krajnji rezultat koji publika gleda. Cilj nam je bio da izaberemo slike koje govore i same za sebe, ne pocrtavaju nužno ono što čujemo u audio nivou, nego nam i vizuelno daju još neku dodatnu informaciju.”
Jablan predstavlja svojevrsni relikt specifičnog povijesnog razdoblja obilježenog postupnim promjenama političke klime i rastom etničkih napetosti. Koji je bio vaš filmski i konceptualni pristup ovom složenom kontekstu? Na koje ste aspekte priče željele posebno usmjeriti pažnju gledatelja?
T.B.: “Želele smo da se bavimo temama kao što su sloga, zajedništvo, zajednica… To je bio glavni fokus. Film se neminovno dotiče i rata, ali ne govori direktno o njemu. Kroz arhivski materijal pričamo o vremenu koje su ljudi delili, istini koja nije samo filmska, nego istorijska. Rediteljskim tretmanom snimljenog materijala pokušale smo da pokažemo da je pomirenje moguće, da je suživot moguć.”
Jeste li film već prikazale lokalnoj zajednici? Koji su vaši daljnji planovi za distribuciju i prikazivanje filma?
J.B.: “Na premijeru filma u Zagreb došli su akteri, kao i ljudi iz Virovitice, Slatine, Suhopolja, Jugovog polja. Emocije koje su podelili sa nama bile su prekrasne i zahvalnost u njihovim očima što je neko ispričao priču o ‘Jablanu’ nećemo zaboraviti. Svakako, želja nam je da što veći broj ljudi iz tog podneblja vidi naš film, tako da su to neki dalji koraci – distribucija po Slavoniji. Pre toga, film će za nepunih mesec dana imati još jedno prikazivanje, srpsku premijeru na Beldocsu.”