U esejističkom serijalu “Rockdocs” već treću sezonu pišemo o istaknutim primjercima glazbenog dokumentarnog filma iz svih dekada, a jedino desetljeće kojeg se još nismo dotakli jest ovo aktualno. Razlozi za to djelomično leže u činjenici da smo recentne naslove na portalu recenzirali kad su bili aktualni, a dijelom je možda i prerano da se među novim filmovima prepoznaju oni koji će u budućnosti moći stajati uz bok dokumentarcima iz prethodnih feljtona.
Ipak, već sad sa sigurnošću možemo pričati o barem dva koncertna filma kojima bez dvojbe već sad može pripasti čast da ih se naziva klasicima žanra. Jedan je svakako “Summer of Soul” iz 2021., koji je na temelju arhivskih snimki s Harlem Cultural Festivala 1969. maestralno sagradio talentirani glazbenik, producent i redatelj Ahmir “Questlove” Thompson, inače bubnjar slavnog hip hop kolektiva Roots. Thompson je svoju redateljsku karijeru nastavio lani još jednim sjajnim uratkom posvećenim Slyu Stoneu, “Sly Lives! (aka The Burden of Black Genius)” (2025), objavljenom tek nekoliko mjeseci prije smrti svog subjekta.
Drugi je pak “David Byrne’s American Utopia” (2020) čiju režiju također potpisuje jedan crnački genij, legendarni Spike Lee, a prati projekt Davida Byrnea nastao na temelju istoimenog albuma bivšeg frontmena Talking Headsa iz 2018., odnosno turneje koja je pratila njegovu objavu, da bi se kasnije pretvorila u brodvejsku rezidenciju održavanu kroz pandemiju sve do travnja 2022. godine.
Naravno, o Davidu Byrneu i njegovom bendu Talking Heads već smo pisali u prvoj sezoni Rockocsa, kroz tekst o briljantnom “Stop Making Sense” (1984) pokojnog oskarovca Jonathana Demmeja, čiji uradak se s razlogom smatra najboljim koncertnim filmom osamdesetih i jednim od najboljih glazbenih dokumentaraca uopće, a na sličan način kao što je taj film uhvatio srž benda bolje od bilo kojeg njihovog albuma, tako i Leejev “American Utopia” čini po pitanju Byrneove kasnije samostalne karijere.
Ova dva dokumentarca dijele mnoge sličnosti, pa bi se gotovo moglo ustvrditi da je noviji na neki način duhovni nastavak staroga. Kao i “Stop Making Sense”, i “Utopia” počinje s Byrneom samim na pozornici; ovaj put je odjeven u sivo odijelo čiju formalnost ublažuju bosa stopala. U rukama drži model mozga i pjeva pjesmu “Here” u kojoj objašnjava različite funkcije ovog organa. Polako mu se pridružuju i drugi, prvo par plesača, a onda i glazbenici u onome što će se pokazati gotovo revolucionarnom predstavom.
Byrnea, naime, prati svita od jedanaest članova, ali na pozornici nećete vidjeti ni jedan kabel, kao ni pojačalo. Bubanj, ono statično sidro svake rock pozornice od početaka do danas, rastavljen je u prijenosne elemente koji svira nekoliko udaraljkaša, što bendu omogućuje nesputano kretanje u pomno osmišljenim i dugo vježbanim koreografijama od kojih zastaje dah. Sam Byrne, sada blagoglagoljiv i vedar, djeluje kao Papa Štrumpf ovoj trupi sivih izvođača, a novinar Ben Brentley u osvrtu za New York Times primijetio je, kako prenosi Jonathan Gould u posljednjem poglavlju svoje lanjske biografije Talking Headsa “Burning Down the House”, da pjevač koji je “karijeru započeo prizivajući usporedbe s Anthonyjem Perkinsom u Hitchcockovom ‘Psihu'” ovdje djeluje sličniji nekoj verziji slavnog voditelja Freda Rogersa iz američke dječje emisije “Mr. Rogers Neighborhood”.
Po pitanju sadržaja, “American Utopia” služi kao svojevrsna retrospektiva Byrneove karijere, od ranih dana Talking Headsa i izvedbi pjesama – jednako ključnih točki ovog filma, kao što su bile i u “Stop Making Sense” (na primjer “Slippery People”, “Once in a Lifetime”, “Burning Down the House” i druge) i onih koje nisu bile uvrštene u prethodni dokumentarac (među takvima se posebno ističe na izmišljenom jeziku otpjevana “I Zimbra”) ili su uslijedile kasnije (“Road To Nowhere”), preko prethodnih uspješnica Byrneove solo karijere (recimo “Glass, Concrete & Stone” s albuma “Grown Backwards”), ali s posebnim težištem na tada aktualni album čiji je koncept zamišljen da djeluje kao vrelo pozitivne energije u svijetu zatrpanom lošim vijestima.
Nažalost, velik broj upravo tih pjesama do aktualne je Byrnove turneje (u sklopu koje ćemo ga gledati u lipnju i u Areni Pula) ispario sa setliste, na kojoj se od njih jedino zadržao singl “Everybody’s Coming to My House”. Stoga je sjajno da je Lee uspio ovjekovječiti briljantne izvedbe kompozicija kao što su “Every Day Is a Miracle” ili pak “I Dance Like This”, tijekom čijeg robotskim glasom otpjevanog refrena Byrneova trupa pod svjetlom bljeskalica pleše poput strojeva snimljenih u crno-bijelom, što je svakako jedna od upečatljivijih sekvenci u filmu.
Kao što je slučaj bio i u “Stop Making Sense”, i ovdje intenzitet raste od pjesme do pjesme u ekstatičnoj završnoj četvrtini filma, počevši sa scenom u kojoj bend izvodi pjesmu “Hell You Talmbout” kantautorice i glumice Janelle Monáe posvećenu predugačkoj listi crnaca stradalih u interakcijama s američkim redarstvenicima; od Emmetta Tilla u pedesetim godinama prošlog stoljeća (kojemu je i Bob Dylan slavno posvetio jednu od svojih protestnih pjesama na početku karijere), do Erica Garnera i Trayvona Martinaa. Spike Lee popisu dodaje i imena onih koji su uslijedili nakon što je pjesma napisana, prije svega Georgea Floyda čije je ubojstvo 2020. potaklo najveće prosvjede u Americi nakon ere borbe za građanska prava.
Izvedbu u kojoj glazbenici srčano uzvikuju imena žrtava policijskog nasilja teško je uopće pokušati, a Byrne i njegovo društvo to gotovo uspijevaju u divnoj a capella izvedbi “One Fine Day”, da bi zatim izazvali ekstazu spustivši se među publiku poput limenog orkestra i prošetali kazalištem pjevajući ranije spomenutu “Road to Nowhere”. Lee će nastaviti pratiti bend sve do backstagea, gdje će članovi s Davidom izmijeniti zagrljaje ushićenja i ponosa, a prikazat će i frontmena na njegovom neceremonijalnom odlasku kući na biciklu, uz pozdrave razgaljene mase kod stražnjih vrata, koja se okupila da mu još jednom zahvali na iscjeljujućoj predstavi.
Imao sam sreću, kao i mnogi, vidjeti turneju “American Utopia” uživo na zagrebačkom Jarunu, u sklopu INmusic Festivala 2018., a ove godine već sam otišao gledati i njezinu nasljednicu nazvanu “Who Is the Sky” u Milano, prije nego iskustvo za stotinjak dana ponovim i u Puli. U ushitu viđenim pisao sam kako je riječ o trenutno najboljoj predstavi na Zemlji, a dojam sam potvrdio ponovnim gledanjem “David Byrne’s American Utopia” Spikea Leeja. U njemu američki autor uspijeva prikazati stvari koje se iz publike ne vide, od krupnih kadrova lica, preko potpunog dojma kompleksnih koreografija snimljenih iz ptičje perspektive, pa do završnih kadrova benda gdje oko promatrača inače ne seže.
Spike Lee prenosi živu energiju ovog koncerta jednako maestralno kao što je to Demme učinio s Talking Headsima u njihovom najkreativnijem razdoblju, i baš kao “Stop Making Sense”, i “American Utopia” je film koji će vam ozariti lice i natjerati vas da želite zaplesati s Byrneovom trupom dok je gledate u zanosu izvedbe. U pitanju je sto minuta pulsirajućeg dokaza da koncertno iskustvo u rukama genijalnog vizionara može biti i mnogo više od prenošenja glazbe, nešto što vas uvlači u vlastiti svijet i što svakom porom upijate poput kakvog remek-djela izvedbene umjetnosti. I zato je “David Byrne’s American Utopia” prvi koncertni film koji je u ovom desetljeću osigurao titulu suvremenog klasika žanra.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.