U iščekivanju toplijih dana koji koincidiraju s otvaranjem bogate festivalske ponude u glavnome gradu, sivilo veljače razbilo je osmo izdanje Arterije – tjedna filma o umjetnosti, koje se održalo od 17. do 21. veljača u prostorima Kulturno informativnog centra KIC. Četiri od ukupno pet naslova u izboru Dine Pokrajac prati živote i djela velikana različitih umjetnosti – od sineasta Sergeja Paradžanova, kiparā Alberta Giacomettija i Louise Bourgeois do književnika Georgea Orwella, dok se posljednji film na repertoaru bavi fenomenom filma “The Rocky Horror Picture Show”.
“Sentimentalno putovanje na planet Paradžanov” / “A Sentimental Journey to the Parajanov Planet” / “Sentimentaljna podorož do planeti Paradžanova” (2024. | ★★★) ukrajinskog redatelja Tarasa Tomenka spaja tradicionalne dokumentarističke elemente arhivskih snimki, fotografija, intervjua i epistolarnih formi s elementima lutka-filma kako bi reprezentirao Paradžanova kao jedinstvenog umjetnika. Animacije spojene s etnografskim kolažima i kaleidoskopskim igrama boja prizivaju Paradžanovljevu vizualnu poetiku obrednih gesti i stiliziranih pokreta te interesa za etnografiju i tapiseriju, koji se pretvaraju u elaborirane tabloe specifične ritmičke organizacije. No, umjesto Paradžanovljeve umjetnosti, Tomenka više zanima biografija i faktografija te posebno period umjetnikovog zatočeništva u sovjetskom zatvoru od 1974.-78., tijekom kojeg se redatelj bavio slikarstvom i kiparstvom.
Zapravo čudi Tomenkovo ignoriranje većeg dijela Paradžanovljevog filmskog opusa, odnosno spominjanje samo remek-djela “Sjene zaboravljenih predaka” / “Shadows of Forgotten Ancestors” / “Tini zabutih predkiv” (1965), koji se vodi kao ukrajinski film, dok preostala tri jednako izvanredna filma (“Boja nara”, “Legenda o Suramskoj tvrđavi” i “Ašik Kerib”) ostaju prešućena, kao da je Paradžanovljev ukrajinski film jedini kroz koji bismo trebali sagledati njegov neupitan doprinos filmskoj umjetnosti. Tim više čudi što Tomenko u film ubacuje poznati citat Jean-Luca Godarda, koji Paradžanova vidi kao “personifikaciju filmskoga jezika”, ali svojim filmom radi upravo suprotno jer umjesto da poput Godarda Paradžanovljevu veličinu prepoznaje u njegovim ostvarenjima, Tomenko se zadovoljava biografijom misleći da će animacija njegov film učiniti zanimljivim. Zbog toga ostaje nejasno kakav je to točno planet Paradžanov iz naslova filma jer je redatelj sveden na luckastog boema kojeg je tlačio totalitarni režim, što nažalost i nije jedinstven slučaj u povijest umjetnosti. Usko nacionalna, to jest ukrajinska perspektiva, djeluje kao denuncijacija suvremene ruske politike i agresije u kontekstu ratnog sukoba koji je u tijeku, što s Paradžanovljevom poetikom i nema previše veze.
“Obitelj Giacometti” / “The Giacomettis” / “I Giacometti” (2023. | ★★★ i 1/2) švicarske redateljice Susanne Fanzun odmiče se od klišeja umjetnika-mučenika koji se otisnuo u svijet bježeći od malograđanskih zahtjeva obitelji i neposredne sredine kako bi ostvario slobodu kroz umjetnički rad. Fanzun nas prvo vodi u seoce Stampa, u začudnoj alpskoj dolini Bregaglia, u koju jedva dopiru sunčeve zrake. Redateljica se pita kako je moguće da je u tako malenom i mračnom mjestu, daleko od bilo kakvog urbanog umjetničkog središta, uspjela stasati obitelj umjetnika. Priču o obitelji započinje ocem Giovannijem, slikarom koji se nije uspio proslaviti u Parizu krajem 19. stoljeća, već se uspjeha domogao tek kad je počeo slikati portrete djece i supruge te pejzaže bajkovitih švicarskih planina po uzoru na Giovannija Segantinija.
Umjetnički interes iskazuje i sin Alberto, jedan od najvažnijih kipara 20. stoljeća, koji svoj umjetnički izraz nije tražio u suprotnosti s očevim, već je vlastiti umjetnički jezik pronašao upravo zahvaljujući očevoj, ali i majčinoj podršci. Ista takva podrška dana je i Albertovu bratu Diegu, koji će nakon godina vrludanja postati Albertov suradnik, a nakon Albertove smrti i priznati samostalni umjetnik, kao i drugom bratu Brunu, koji će se ostvariti kao arhitekt. Istu sudbinu nije imala sestra Ottilia – međutim, film ne ulazi dublje u rodne implikacije obiteljske dinamike i ne postavlja pitanje bi li kćer dobila jednaku podršku u ostvarivanju umjetničkih ambicija. Fanzun priču o Giacomettijima gradi poprilično tradicionalno, spajajući intervjue s poznanicima i članovima šire obitelji, koji prepričavaju zgode iz privatnih obiteljskih situacija, odvodeći nas i u njihov dom; uz arhivske fotografije, crteže, skice, slike, dnevničke zapise i pisma koja su kolala među članovima obitelji. Prisutni su i igrani dijelovi o malenom Albertu, koji je prikazan kao znatiželjno dijete dok luta planinskim selom, ali oni ostaju dekorativni bez pravog interpretativnog potencijala.
“Obitelj Giacometti” je dokumentarac bogat zanimljivim biografskim i faktografskim informacijama o slavnome kiparu i manje poznatoj familiji, koji demistificira život velikog umjetnika, pozicionirajući ga u obiteljski nukleus kao nužan i čvrst preduvjet kultiviranja ljubavi prema umjetnosti. Međutim, film također djeluje vrlo strogo i švicarski posloženo te bi možda prodisao s barem malo vizualnog eksperimentiranja i dubljeg uvida u problematike i odnose koji ostaju samo spomenuti.
Francusko-američka kiparica Louise Bourgeois takvom se obiteljskom potporom u djetinjstvu nije mogla pohvaliti, što je razvidno iz filma “Louise Bourgeois: Skulptura i bijes” / “Louise Bourgeois: My Body, My Sculpture” / “Louise Bourgeois: la sculpture et la colère” (2025. | ★★★★) belgijske redateljice Marie-Ève de Grave. Film se otvara Bourgeoisovom tezom da je nasilje esencija kiparstva jer je rukovanje materijalom potrebno da se izradi skulptura u suštini nasilan čin. Ideja nasilja, točnije bijesa, provlačila se čitavim kiparičinim opusom. Prvi bijes Bourgeois je osjetila kao djevojčica kad je njezina učiteljica engleskog postala očeva ljubavnica, te kasnije nakon majčine smrti, što ju je u dobi od 20 godina dovelo do pokušaja samoubojstva. Redateljičin pristup velikoj umjetnici dominantno je psihoanalitički; njezin bijes na očevo ponašanje, majčinu šutnju i učiteljičinu izdaju oblikuje ju kao umjetnicu.
Život Louise Bourgeois promijenio je Amerikanac Robert Goldwater, za kojeg se udala i koji ju je odveo u New York, pružajući joj svu emocionalnu i financijsku stabilnost. Ženski identitet, a posebno tema majčinstva nakon rođenja troje sinova, oblikovali su njezin umjetnički rad. De Gravein 57-minutni film jako dobro drži fokus na stalnoj tenziji između bivanja ženom i društvenih očekivanja koja se mijenjaju ovisno o razdoblju života: od oca koji je htio sina, do mačističke njujorške umjetničke scene koja ignorira majku troje djece i očekivanja feministkinja koje uz njezinu umjetnost stavljaju pridjev ženska, što je Bourgeois smatrala neprihvatljivim. Mada konvencionalan, “Louise Bourgeois: Skulptura i bijes” čvrsto se drži tematike, pokazuje razumijevanje Bourgeoisine poetike, koja je u središtu filma; ne raspršuje se u faktografskim lutanjima i ne vrluda u psihoanalitičkim interpretacijama, već ostaje vjeran portret umjetnice koja je sebe prvenstveno percipirala kroz svoj umjetnički rad.
Isto se ne može reći za filmski esej “Orwell 2 + 2 = 5” (2025 | ★★★) haićanskog redatelja Raoula Pecka. Iz naslova filma razvidna je sadržajna fokusiranost na biografiju Georgea Orwella i njegov najpoznatiji roman “1984”, iz kojeg preuzima formulu u koju protagonist Winston Smith mora zaista povjerovati i time odustati od sebe. Način na koji totalitarizam svoje podanike tjera da odustanu od sebe, odnosno od (auto)kritičkog mišljenja, ono je što Pecka najviše zanima, pokazujući da ovakve prakse nisu strane ni demokratskim sustavima.
Dio filma posvećen Orwellovoj biografiji sačinjen je od dijelova njegovih dnevnika i pisama u kojima britanski autor pokazuje izraženu samosvijest. Kao pripadnik nižeg sloja više klase, Orwell je bio džentlmen samo u teoriji; to jest učio je o ophođenju, manirama i benefitima privilegiranosti bez prave prilike da ih upražnjava. Tek kad je došao u Indiju, kao pripadnik britanskog represivnog aparata, mogao je uživati u onome što mu je Carstvo obećavalo, da bi ipak uvidio vlastiti snobizam i postao antiimperijalist. Peck Orwellovu biografsku priču reprezentiranu arhivskim fotografijama, kombinira sa snimkama svega što ne valja u današnjem svijetu: ratovi na raznim frontama, vojne operacije, etnička čišćenja, autoritarni vladari, algoritmi i društvene mreže, uspon ekstremne desnice, jaz između siromašnih i bogatih…
Ovo postaje glavni problem filma “Orwell 2 + 2 = 5” koji se raspršuje od Trumpa, Putina, Netanyahua i Orbana do Snowdenovih proročanskih vizija i grafikona svega i svačega, što potvrđuje koliko smo zapravo zaglibili na svim razinama. Gledajući Peckov dokumentarac, u glavi nam se vrti misao sve ovo već otprije znamo; ne iz razloga što smo posebno pametni, već zato što smo to pokrili negdje na nekom satu lektire i pobogu, znamo i za postojanje pridjeva orvelijanski i njegovog značenja. Zbog izrazite fokusiranosti na isječke iz informativnih emisija, film koji je nastao prošle godine danas više i ne djeluje toliko relevantno, jer gledanje ulaska Trumpovih pristaša na Kapitol izgleda benigno dok pratimo ludilo njegovog drugog mandata, venecuelsku otmicu i bombardiranje Bliskog Istoka. To ipak nije slučaj s Orwellovom “1984”, gdje paradoksalno, distopijska slika svijeta nam puno više govori o realnosti u kojoj živimo.
Osmo izdanje Arterije zatvorilo se u ležernijem tonu filmom “Neobično putovanje: Priča o Rockyju Horroru” / “Strange Journey: The Story of Rocky Horror” (2025. | ★★★★) Linusa O’Briena, sina Richarda O’Briena, autora mjuzikla “The Rocky Horror Show”, koji je poharao prvo London 1973., zatim i SAD, da bi na kraju postao kultni holivudski kemp B-film “The Rocky Horror Picture Show” (1975). Za kultni je status naravno uvijek zaslužna publika i O’Brienov dokumentarac dobar dio filma posvećuje fenomenu Rocky Horrora, odnosno činjenici da film i dandanas igra na tjednoj ili mjesečnoj bazi u brojnim gradovima diljem svijeta, gdje publika umjesto gledanja u tami i tišini kinodvorane, naglas dobacuje poznate citate iz filma, odjevena u kostime protagonista te plešući usred projekcije zajedno s likovima na ekranu.
Na taj način, umjesto pasivnih promatrača koji u mraku i tišini upijaju sadržaj s velikog platna, s Rockyjem Horrorom stasala je publika koja djeluje kao kolektivni vodvilj, što je bilo posebno važno za LGBT populaciju, koja je na projekcijama pronašla sigurno mjesto za izražavanje identitetā. Likovi i publika stoje zajedno nasuprot pretencioznosti visoke kulture i društvenih očekivanja, pokazujući da je njihovo iznevjeravanje put u slobodu.