Film u Gruziji ima vrlo dugu povijest, praktički sežući do vremena pionirskih poduhvata u tom mediju i u Francuskoj. Dokumentarnost je pritom otpočetka važno stilsko obilježje gruzijskog filma, čak i kad se ne radi o dokumentaristici u užem, rodovskom smislu. Ovome je doprinijelo povijesno nastojanje da se s jedne strane zadovolji sovjetski zahtjev za praktičnim, faktičkim pristupom izvanfilmskoj stvarnosti, a s druge strane da se isti taj sustav reprezentacije hakira, da ga se na manje ili više očite načine razotkrije, skupa s njegovim tvrdnjama. U narednim tekstovima esejističkog serijala “Novi gruzijski film” osvrnut ću se na još neke karakteristike gruzijskog dokumentarnog filma dugog trajanja, no osnovni cilj mi je načiniti pregled stanja stvari unazad nekoliko godina.
Promjena sastava vlade 2021. godine u međuvremenu je bitno utjecala na gruzijski kulturni sektor, uključujući filmsku produkciju i distribuciju. Dok je 2010-e obilježilo otvaranje zemlje zapadnom kapitalu te diplomatskim i kulturnim vezama, stranka na vlasti Gruzijski san vraća je ruskoj sferi utjecaja, sve konzervativnijim politikama te rezultira okretanjem leđa Europske uniji Gruziji. Ova promjena paradigme itekako se ogleda na filmskoj industriji, gdje se Gruzijski filmski nacionalni centar, osnovan još 2001. godine kao inicijalno nezavisna institucija, sve manje oslanja na europske fondove i projekte europskih partnera.
Upravo takva partnerstva, uostalom, i hrvatskoj publici izvjesno vrijeme omogućavaju izravan susret s gruzijskim filmom i autorima – distribucijska mreža KineDok dobar je primjer, a novi gruzijski filmovi godinama se sve češće mogu vidjeti i na hrvatskim filmskim festivalima i kao dio filmskih programa. U regionalnom kontekstu, neusporediv je primjer programska politika Sarajevo Film Festivala, na kojemu je posljednjih desetak godina intenzivno moguće bilo pratiti novu filmsku produkciju zemalja Južnog Kavkaza. Od medija, u ovom je smislu za regionalnu publiku važan posao odradila nedavno ugašena Al Jazeera Balkans. U virtualnoj sferi, važna je i prisutnost multimedijalne platforme Chaikhana, koju financiraju EU, europske ambasade i organizacije te USAID, između ostalih. Platformu vodi gruzijsko-armenski tim, omogućujući više od deset godina kritički uvid u suvremenu Gruziju, Armeniju i Azerbejdžan. Njena produkcijska inicijativa Chai Docs predstavlja sustavno ulaganje u dokumentarce kratkog i dugog metra, u pravilu dostupne besplatno na njihovim stranicama.
Gruzijski film godinama postiže vidljivost u svijetu i strateškim međunarodnim koprodukcijama, pogotovo s kinematografijma kao što su francuska, njemačka i estonska. Međunarodni filmski festival u Tbilisiju u 25 godina narastao je u impresivno važan filmski događaj, a u gradu se održava i CinéDOC-Tbilisi, glavni međunarodni dokumentarni filmski festival u kavkaškoj regiji. Zapažene festivale imaju i Batumi te Kutaisi, koji se u samo četiri godine postojanja prometnuo u važnu kritičku platformu i možda i najkvalitetnije, najrelevantnije kuriran gruzijski filmski festival uopće, usprkos posvećenosti kratkom metru.
Organizacijski tim je u ljeto 2023. godine podržao bojkot Gruzijskog nacionalnog filmskog centra (“Gruzijski film je u opasnosti” / “Georgian Cinema is Under Threat”), kojoj je slijedilo osnivanje sasvim nove filmske institucije u zemlji, Gruzijskog filmskog instituta, koji se odvojeno od GNFC-a predstavio na prošlogodišnjem Berlinaleu. Odcjepljenje je odgovor na otvorenu cenzuru domaćih filmova koji su pritom osvajali nagrade po vodećim europskim festivalima, a prikazani su i u Hrvatskoj – “Kroćenje vrta” / “Taming the Garden” / “Motviniereba” (2021) Salomé Jashi i “Čarobna planina” / “Magic Mountain” / “Jadosnuri Mta” (2023) Marjam Čačije i Nika Voigta. Oba filma se posredno dotiču korupcije režima Bidzine Ivanišvilija, oligarha na čelu Gruzijskog sna koji se 1990-ih u Rusiji obogatio na bankarstvu, trgovinom metalima i udjelima u telekomima. Vratit ću se spomenutim filmovima u jednom od narednih tekstova u nizu, kako bih se ovdje zadržala upravo na pitanju gruzijske društvene stvarnosti 1990-ih i političkih obrazaca koje je ona ostavila.
Osvrnut ću se prvo na druga dva recentna gruzijska dokumentarna filma, “Limitation” (2023) Sose Dumbadzea i Elene Asatiani te “Nasmijanu Gruziju” / “Smiling Georgia” / “Gimiliani Sakartvelo” (2023) Luke Beradzea. Prvi film nastao je od arhivskog materijala povezanog s izborom Zviada Gamsahurdije za predsjednika u studenom 1991. godine, prvog nakon raspada Sovjetskog Saveza. Korišteni materijal uključuje intervjue s Gamsahurdijom, snimke medija naklonjenih vladi i medija naklonjenih opoziciji, o čemu gledatelji načelno dobivaju informaciju tekstom u uglu slike. Nakon euforično intoniranih isječaka koji tek otvaraju film, postaje jasno da u Tbilisiju već prije Božića izbijaju ulični nemiri – Nacionalna garda cijepa se na dvije frakcije, za i protiv legitimnosti provedenih izbora. Gamsahurdia za puč sumnjiči Eduarda Ševerdnadzea, bivšeg tajnika Gruzijske komunističke partije. Problem je i Tengiz Kitovani, zapovjednik Nacionalne garde koji je inicijalno ušao u politiku kao Gamsakhurdijin saveznik.
Ostatak faktografije gotovo je irelevantan jer je Dumbadzeov i Asatianin film simulakrum u najdosljednijem smislu toga pojma, istovremeno i kronologija medijske manipulacije javnošću i manipulacije političkih figura medijima. U središtu je pitanje konstantnog ruskog uplitanja u unutarnju politiku Gruzije i strategija na kojima ono počiva, aktualno i s obzirom na današnje stanje u zemlji. Prikazane logičke apsurde i pomicanje pojma stvarnosti i istine omogućuje povijesni trenutak. Riječ je o jeku eksplozije reporterskog izvještavanja, vremenu Zaljevskog rata (1990. – 1991.) kao medijskog fenomena, pa i raspada Jugoslavije 1990-ih. Dio materijala uvrštenog u film nikad nije dospio u javnost, odnosno ne radi se samo o reiteraciji javnosti poznatog medijskog materijala.
Primjerice, mladi Gamsahurdia, i prije nego što je izabran, daje intervju na ruskom, izjavljujući da se njegovi i očevi politički pogledi razlikuju, odnosno da je Gamsahurdijino djelovanje bilo antisovjetsko još dok je njegov otac sovjetsko vodstvo hvalio. Kome se Gamsahurdia točno obraća i kakvu poruku šalje, ako na valu svoje deklarirane antisovjetske politike daje televizijski intervju na ruskom? Kamera pred njim se gasi, ali ne i ona koja bilježi metakomunikaciju oko intervjua; jer dokumentira Gamsahurdijino priznanje da mu je naloženo dati izjavu koju je dao, da treba biti jasno da je bio prisiljen. Implicitno, optužba se može odnositi jedino na rusku tajnu službu ili slične krugove, no ako je tako, kako razumjeti kome se on u tom trenutku pravda? Nema spontane komunikacije s medijskim servisima i zauzimanje pozicija subjekta u kontaktu uvijek se odvilo unaprijed, s agendom. U konačnici, ova epizoda svodi se na mentalnu zavrzlamu u kojoj treba odgovoriti je li rečenica “Ova rečenica je lažna.” – istinita ili lažna.
Kako odmiče, film postaje i prostorna studija glavnoga grada, prvenstveno Avenije Rustaveli gdje dolazi i do oružanih sukoba. Radni naslov redatelja, uostalom, bio je “Građanski rat u Tbilisiju” (“Tbilisi Civil War”). Arhivske snimke prati i njihov originalan zvuk te je općenito očekivanje interpretacijskih sposobnosti publike relativno veliko – postavlja se pitanje i jesu li i redatelji ponegdje odlučili manipulirati ponuđenim informacijama o izvoru i kontekstu predstavljenih snimki.
“Limitation”, dokumentarni film Sose Dumbadzea i Elene Asatiani iz 2023., čiji naslov izgledno ukazuje na ograničenje pouzdanosti medijskih slika i poruka, metodologijom je blizak maratonskom dokumentarcu Adama Curtisa o finalnim godinama SSSR-a “Russia 1985-1999: TraumaZone” (2022), ali i “Autobiografiji Nicolaea Ceaușescua” / “The Autobiography of Nicolae Ceaușescu” / “Autobiografia lui Nicolae Ceaușescu” (2010) Andreja Ujice, pa donekle i “Godini u životu zemlje” / “A Year in the Life of a Country” / “Rok z życia kraju” (2024) Tomasza Wolskog.
“Nasmijana Gruzija” Luke Beradzea nasmijana je također samo u tlapnji, u pukom obećanju stranke Ujedinjeni nacionalni pokret uoči izbora 2012. godine. Vodeći čovjek stranke i tadašnji gruzijski predsjednik Miheil Saakašvili pokrenuo je kampanju popravka zuba ruralnom stanovništvu, zbog čega su im ih zubari masovno povadili i ostavili u čekanju na proteze. U nekoliko talking head i antropološki nastrojenih, apsurdno intoniranih kadrova na početku, saznaje se da je “Miša izgubio na izborima”, a ljudi ostali u još goroj situaciji nego ranije. Stranka se ovoga problema, koji nije tek zdravstveni, nego i socioekonomski, sjetila pred druge izbore, a ishodom su se poželjeli pozabaviti i novinari. Lokalna zajednica postala je nešto poput nakaradne atrakcije na vlastitom terenu, bez znanja i volje da se tome odupre, a kamoli riješi zdravstvene tegobe. To što stanje stanovništva ima upravo snažnu estetsku komponentu, odnosno što su zubi i svojevrsna slika nacije, produbljuje univerzalnu temu zloupotrebe sustava demokratskih izbora.
Beradze bilježi bezubu svakodnevicu ljudi, odlazak na zabave i uobičajene radove na zemlji usprkos tome što su ih političari zapostavili, sa svih strana. Teoretski, ako obećanje nisu ispunili jedni, to su mogli učiniti drugi, makar i za potrebe vlastitih političkih bodova. Film općenito sporog ritma odiše besperspektivnošću, no gruzijsko selo je istodobno i vrlo lijepo, pomireno u svom zapriječenom razvoju. Kamera je često opservacijski motivirana, strpljiva i gotovo špijunska, posvećena ponašanju ljudi u krajoliku. Apsurd kao da se i gomila, umjesto da se narativno ili prezentacijski ide u smjeru nekog rješenja – ponovno, rezultat novih izbora, koji se doduše saznaje, praktički je nebitan. Više informacija daje kadar u kojemu dvojica muškaraca sjede na travi, u dubini totala zagledani u daljinu, a u prednji plan uhapše svinja kako bi se protrljala o drvo.
Razvijajući se otpočetka u geopolitički i reljefno skrajnutom, graničnom i slojevitom kontekstu, kao i u društvenopolitički vrlo dinamičnom, gruzijska kinematografija teško je usporediva s mnogo drugih nacionalnih slučajeva, što u ostalim tekstovima serijala vrijedi dokazati na nekoliko razina. Ako je i za odzumirati njenih posljednjih nekoliko godina i sagledati ih u duljoj povijesti, uočljivo je da su joj prekidi kontinuiteta vrlo svojstveni, još i prije njenog odvajanja od 1990-ih naovamo. Dokumentarni i hibridni postupci samom su svojom naravi posebno posvećeni mapiranju aktualnih, načelno nepatvorenih situacija i okolnosti. Novija gruzijska dokumentaristika stasava u opresivnim i nesigurnim uvjetima, a ipak na impresivnim temeljima uspostavljenim samo desetak godina unatrag. Ako je stanje strukturalno i loše, postoji znanje i iskustvo, te kultiviranje pogleda nakon kojega se nemoguće vratiti unatrag. Pojedini apsurdni obrasci u društvu i javnom diskursu, kao i institucionalno uvelike neriješena situacija, ostavljaju kreativan prostor kakav nije moguće naći u velikim kinematografijama s načelno učinkovitijom i dobronamjernijom raspodjelom sredstava i aktera.
Preliminarno opažanje stoga može biti – udari na pažljivo građenu kvalitetnu strukturu i cenzure najviše koštaju one koji ih provode, pri čemu su uzeli velik zalogaj ako misle da je moguće zaista poništiti jednom razvijenu svijest o tome da stvari mogu biti i drugačije.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
