Prateći suvremenu kinesku dokumentaristiku, lako se primjećuju određeni žanrovski trendovi, odnosno trenutni fokus autora i autorica. U dokumentaristici velika pažnja se već desetljećima posvećuje takozvanom kineskom čudu (eng: Chinese miracle, pinyin: Gǎigé kāifàng), odnosno naglom i izuzetno uspješnom otvaranju kineske ekonomije i društva prema ostatku svijeta. No, navedeno čudo, koje se najsnažnije osjetilo 1990-ih i ranih 2000-ih godina, mnoge ljude, gotovo preko noći, prisililo je na radikalne životne promjene. Možda jedna i od najvećih tranzicija, ona na prvi pogled najočitija – drastična urbanizacija i preokret u promišljanju urbanog krajolika općenito, i danas odjekuje nostalgijom te osjećaju gubitka, kako individualnog tako i kolektivnog identiteta i obiteljske prošlosti.
Česti autorski pristup u prikazu tema urbanizacije oslanja se na prikaz najmlađih generacija u potrazi za vlastitim korijenima, koji se u najvećem postotku suočavaju s jednim od brojnih aspekata turbulentne povijesti Kine u 20. stoljeću, poglavito s Kineskom kulturnom revolucijom. Kao jedna od najvažnijih i najvećih prekretnica u modernoj kineskoj povijesti, navedeni društveno-politički fenomen i danas dokazuje svoju prisutnost u kolektivnoj memoriji kineskog suvremenog društva.
No, filmski pristup propitivanja spomenute teme često je generacijski izolirajući, odnosno tranzicija o percepciji i shvaćanju turbulentnih 1960-ih godina fokusira se na jednosmjerno prenošenje iskustava većinski, u kontekstu obiteljskog okruženja, baka i djedova na svoje unuke. Iako se ovim filmskim pristupom uglavnom i otkrivaju nove dimenzije, kako osobnog tako i šireg društvenog realiteta, upoznavanje jednog drugog vremena najčešće se zadržava na usmenoj predaji i arhivskim materijalima, s malo ili nikakvim kontaktom sa suvremenošću. Ipak, film “Druga strana planine” / “The Other Side of the Mountain” (2024) Yumeng He, prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu (Posebno priznanje u konkurenciji kratkometražnih filmova natjecateljskog programa), ne oslanja se na arhivski materijal niti na svjedočanstva o prošlim vremenima, već fokus prebacuje na ostvarivanje direktnog kontakta i dijaloga prošlosti i suvremenosti.
Autorica s ocem putuje u mjesto rođenja svoje bake, koje je doživjelo nekoliko radikalnih promjena urbanog krajolika tijekom desetljeća te koje je mnogim stanovnicima gotovo pa neprepoznatljiv, mijenjajući se iz dana u dan. Preselivši se u veći grad – Chongqing, radi odlaska u starački dom radi sve lošijeg zdravstvenog stanja, redateljičina baka nije u mogućnosti posjetiti svoje rodno mjesto, što motivira njenog oca, a posljedično i Yumeng He da se upute u njezin rodni grad. Preko videopoziva, slanja fotografija izmijenjenog urbanog prostora te pozdrava sa svojim sumještanima i prijateljima iz djetinjstva, autorica i njezin otac upoznaju i vlastitu obiteljsku prošlost, zabilježenu ne u arhivskim materijalima, već u realnom vremenu i direktnim kontaktom sa stanovnicima.
“Druga strana planine” fokus prebacuje na ostvarivanje direktnog kontakta i dijaloga prošlosti i suvremenosti.
Vješto zaobilazeći arhiv kao naizgled logični, no često prvoloptaški pristup ostvarivanja kontakta s prošlošću, He se okreće suvremenoj tehnologiji kao, mogli bismo reći, suvremenoj verziji arhiviranja ljudskih iskustava, odnosno uspostavljanja direktnog kontakta i upoznavanja određenog vremenskog perioda, političkog konteksta i ljudi čiji su životi bili i još uvijek jesu obilježeni njegovim posljedicama. Tijekom postepenog upoznavanja prostora i uglavnom starije populacije, He i njezin otac lutaju starim i gotovo u potpunosti napuštenim cestama, čije je rušenje vrlo izgledno u skorije vrijeme. No, ovaj proces lutanja te, barem za autoricu, prvi kontakt s mjestom rođenja njezine bake i ranog djetinjstva svojeg oca, nije isključivo moment upoznavanja, već trenutak ponovnog viđenja, posjeta i prisjećanja odavno napuštenog mjesta života.
Tijekom njihove šetnje, na videopozivu je bila prisutna redateljičina baka, vodeći ih kvartom i ulicom njezinog rođenja i prepričavajući im događaje vlastite mladosti. Slanjem fotografija, snimanjem okoline pa čak i razgovora s lokalnim stanovnicima, najčešće prijateljima i poznanicima iz djetinjstva, redateljičinoj baki dodatno su se aktivirala sjećanja u kontekstu žive zajednice; individualna sjećanja u trenutku su se pretvorila u kolektivna, zabilježena u trenutku snimanja. Indirektnim činom posjeta, He je uspjela premostiti generacijski jaz ostvarivanja kontakta s obiteljskom prošlošću, direktno uključivši svojeg oca, sebe, krajolik i stanovnike mjesta, dok je medij komunikacije i razmjene informacija, sjećanja i iskustava prenošen videopozivom. Na taj način, He se na zanimljiv način poigrava sa značenjem i percepcijom direktnog kontakta i mogućnosti posredništva u reaktivaciji sjećanja i upoznavanja prošlosti.
Aktivnim činom snimanja oca koji ostvaruje (fizički) kontakt s prostorom i ljudima, simultano prenoseći audiovizualne podražaje svojoj majci preko videopoziva, Yumeng He ostvaruje konceptualno zanimljiv filmski pristup prikaza transgeneracijskog upoznavanja prošlosti i odnosa prema sjećanju, ali i neizbježnim i nužnim kontaktom sa sadašnjošću.
“Druga strana planine” na ovaj način ne fokusira se isključivo na pitanje sjećanja određenog vremena, već njegove nužne promjenjivosti i drugačijeg načina upoznavanja istog. Upoznavanje prošlosti ne mora biti nužno arhivsko, a možda niti direktno, već je ono moguće i posredništvom te uključivanjem različitih ljudi i generacija u kreaciju novog shvaćanja povijesti, ali i sadašnjosti. Yumeng He, preko vlastite kamere usmjerene u oca te otac, prenoseći izvanjski svijet svojoj majci preko videa, stvara u potpunosti novo shvaćanje i način filmskog bavljenja su-odnosa društvene i obiteljske prošlosti.