Čovjeka možeš izvući iz rata, ali rat ne možeš izvući iz čovjeka. Takve rečenice u ovom filmu nema, ali ona bi mogla biti njegov moto.
“Tatina uspavanka” / “Dad’s Lullaby” / “Tatova koliskova” (DramaFree / Filmways / Petnaesta umjetnost; 2024.), cjelovečernji prvijenac ukrajinske filmašice Lesije Diak, već neko vrijeme nastanjene u Portugalu, odakle više puta godišnje putuje u domovinu, razmjerno je intenzivan intimistički portret ratnog povratnika i njegove obitelji, to jest njihova nošenja s njegovim posttraumatskim stresnim poremećajem. Pojam, riječ, akronim PTSP također se nijednom neće izgovoriti, međutim vrlo je očito da je Serhij, muškarac srednjih godina, uvelike opterećen onime što je proživio na ratištu. Na bojišnici u Istočnoj Ukrajini, na kojoj je proveo tri godine boreći se protiv ruske vojske u Rusko-ukrajinskom ratu. Kući, u Kijev, vratio se, kako se kaže, živ i zdrav, 2018. g., kada je najveći dio filma i sniman. Život na prvoj crti, drugi i drukčiji, znatno odrješitiji, nepredvidljiviji, okrutniji i radikalniji od uobičajenog civilstva naprosto promijeni čovjeka. Malne svaki dan u izravnom susretu sa smrću i stravom, s visokim izgledima da će prijatelja ili druga s kojim, eto, sad pušiš i piješ kavu, danas ili sutra, pred tvojim očima, usmrtiti metak ili raznijeti granata. I da ćeš skupljati dijelove njegova tijela. Ili on tvojih.
Nisu to nove spoznaje, tako je, zar ne, otkako je ratovanja, a sindrom je, premda oslužbenjen tek 1980. g., spominjan još u Homerovoj “Ilijadi” i u stihovima Williama Shakespearea. U ovom se ostvarenju tema i motivi ratnog razaranja psihe predstavljaju kroz konkretnu osobu i primjer, s mnogo usrdnosti, tihog suosjećanja i razumijevanja, kloneći se stručnih i izvanjskih objašnjenja i pojašnjenja, pozornim i pomnim praćenjem obiteljske svakodnevice i dinamike koja o simptomima i posljedicama PTSP-a zorno govori nijednom ga ne spomenuvši. Ne zbog toga što bi bila riječ o kakvoj izlagačko-komunikacijsko-retoričkoj taktici ili strategiji, nego zato što Serhij nikad nije otišao na liječnički pregled kojim bi mu PTSP mogao biti ovjereno dijagnosticiran, pa filmašica nije smatrala uputnim da se izrijekom izrekne, pročitat ćemo u razgovorima s njom vezanima uz film.
Osim ratnika, ratom su pogođeni i oni koji mu nisu bili neposredno izloženi, traumatizirana je cijela zemlja, čitavo društvo. “Tatina uspavanka” snimana je gotovo isključivo u krugu peteročlane, poslije i šesteročlane obitelji Zinčuk. Ponešto na otvorenom, a i tad su ispred kamere samo oni, bez drugih sudionika, no većinom u njihovu skučenu, pretrpanu stanu, čime se nenametljivo gradi i održava poćut stiješnjenosti, frustracije, nemogućnosti oslobođenja od namrijete tjeskobe i sputanosti.
Riječ je o djelu kojemu uspijeva uhvatiti i predočiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika te, osobito privlačno i pohvalno, filmu koji neuobičajeno umješno i skladno spreže reskost intenzita s blagošću i nježnošću.
“Tatina uspavanka” otpočinje prizorima iznimnog dojma autentičnosti, u kojima se povratnik Serhij druži, igra, zafrkava s trojicom maloljetnih sinova, radosno, šašavo, naklono, kao i oni s njim, dok će se komunikacija između Serhija i supruge Nadiije, koja je, poslije se saznaje, trudna, nadati razmjerno nesuglasnom. Lesia Diak, ujedno snimateljica slike i zvuka, jedini član filmske ekipe na licu mjesta, u tijesnom stančiću uspijeva biti dovoljno nevidljiva i postrani da, čini se, ne ometa zbiljski tijek života ukućana, iako će oni ovda-onda potvrditi njezinu nazočnost pozdravivši je ili joj se usputno obrativši. Kako film odmiče, veselje i zajedništvo lagano će isparavati, sve će se češće čuti i vidjeti međusobna neslaganja, trenja i trzavice.
Možda bi, tko će znati, do bračno-obiteljskog razilaženja došlo i da je Serhij ostao civil i čitavo vrijeme živio sa svojima, no snažno se sugerira da je nevoljama izvorište ponajprije u općoj psihozi uzrokovanoj i ratnim stanjem koje traje već godinama i Serhijevim osobnim ratnim iskustvima.
Iako u filmu neće biti prikazana nijedna ratno-akcijska scena, a o ratu nećemo slušati niti ga vidjeti ni na televiziji ili drugim sredstvom javnog informiranja, o njemu će i njegovu utjecaju na sebe osobno zboriti sam Serhij, u prizorima besjeđenja s redateljicom koja će u njima iznijeti i vlastita iskustva iz ljubavi i veze koju je okončalo sudjelovanje njezina dragoga u ratu.
Odsječci tih vrlo otvoreno ugođenih, povjerenjem prožetih prisnih razgovora o neugodnim temama, što se čine zabilježenima u nekom drugom stanu, a i odudaraju u postavu – Serhij će čak uzeti kameru i početi snimati i ispitivati filmašicu – umetnuti su duž cjeline, a poslije ćemo spoznati da su uistinu bilježeni u promijenjenim okolnostima. Premda se pogled ne odvaja od obitelji protagonista, sveprisutnost se rata, pars pro toto, očituje i u tomu što se Serhijevi i Nadiijini dječaci neprestano, najradije igraju rata, igraju ratne videoigre i gledaju internetske zapise s ratišta te uz njih slušaju pop-rock pjesme ratne tematike. U jednoj od svojih igara najstariji će brat, primjerice, vezati mlađega kao ratnog zarobljenika.
Lesia Diak s obitelji je Zinčuk očito ostvarila osobit odnos suradnje u kojoj se svi ponašaju vrlo prirodno i neinhibirano uljeznom nazočnošću filma i kamere, a Serhij je, kao glavni protagonist, odličan, voljki sudionik i sugovornik koji o sebi i svojim problemima zbori uistinu kao s kakvim prijateljem, bez truna zamjetnog nastupanja za publiku. Riječ je o djelu kojemu uspijeva uhvatiti i predočiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika te, osobito privlačno i pohvalno, filmu koji neuobičajeno umješno i skladno spreže reskost intenzita s blagošću i nježnošću.
