Pet godina nakon kratkog dokumentarno eksperimentalnog filma, filma eseja “Kako razgovarati s mamom” (Kinoklub Zagreb, 2020.), ostvarenog u (amaterskim) kinokolubaškim uvjetima, u kojem je propitivala vlastite komunikacijske prepreke u odnosu s majkom, Dalija Dozet u svom najnovijem filmu – u međuvremenu ih je potpisala još nekoliko – prvom cjelovečernjem, iznjedrenom u profesionalnoj produkciji, “Lekcije mog tate” (Hulahop, 2025.), pozornost usmjerava na oca, preminulog 2015. g.
Ako (dobar) dio “Kako razgovarati s mamom” i nije bio sastavljen od snimaka snimanih baš za taj film, nego od onih u kojima je kći, filmašica, snimala mamu posve neobvezno, kad joj se učinilo zgodno i prikladno, majka je u vrijeme oblikovanja filma bila tu, prisutna, na raspolaganju, ako zatreba. “Lekcije mog tate” osmišljene su, promišljene i ostvarene retrospekcijski, nakon očeve smrti, bez mogućnosti njegova izravnog sudjelovanja, gotovo u cijelosti od materijala koje je snimio on sam.
Kako vidimo, Danijel Dozet, zvan Danko, nije se odvajao od kamere – neprestano je snimao svakodnevicu, ponajprije obiteljsku, ali i sve ostalo što se događalo oko njega, u čemu je sudjelovao. No nikad, barem se u ovom filmu to ne vidi, nije išao nekamo zbog toga da bi snimio nešto što se, recimo, smatra vrijednim filmskog zapisa zbog toga što je društveno važno, atraktivno, uzbudljivo… Predanom zaljubljeniku u filmsku kameru Danijelu Dozetu, važno, atraktivno, uzbudljivo, vrijedno filmskog zapisa bilo je sve ono što kao čovjek, običan građanin, suprug, otac, sin, prijatelj, poznanik, zaposlenik, doživljava tijekom svog uobičajenog dana u gradu Osijeku te na privatnim ili poslovnim izletima i putovanjima.
Iza oca ostala je gotovo nedogledna gomila vrpci, neobveznih, neorganiziranih dnevničkih crtica, analognih i digitalnih, koje je neumorno snimao barem tri desetljeća (najstarije snimke u ovom filmu datiraju iz 1985.), a kako nas u offu upućuje autorica, nijednu nije nikad poslije ni pogledao ni označio, kamoli montirao, niti je išta od toga snimao s ikakvim planom, ciljem, namjenom. Snimao je naprosto zato što je obožavao snimati. Opsesivno. I nije mogao prestati, iako je članovima obitelji, osim supruzi, nerijetko smetalo to što su neprestano ispred njegova objektiva, što su na taj način potencijalni neželjeni protagonisti nekog ostvarenja za javnost, što s njim komuniciraju preko kamere, a ne normalno, licem u lice.
Premda je i njoj često išao na živce, kćeri, autorici filma, nedostaje otac koji je preminuo u svojoj 56. godini. Kako sama izriče u izvanprizornoj naraciji u prvom licu, “Lekcije mog tate” svojevrsno su nastojanje da ga bolje upozna, a nedvojbeno su i posveta njegovoj neutaživoj gladi za filmovanjem, nepresušnom snimalačkom zanesenjaštvu, nezaustavljivom, djetinjem entuzijazmu prema čudu tehnike, čaroliji filmskog i digitalnog zapisa, utisnutima u malne svaki kadar.
Najveći dio filma sastavljen je upravo od očevih snimaka, zabilježenih na raznovrsnim filmskim formatima, u ovoj obradi organiziranima u kraće tematsko-motivske odsječke što se nižu nekronološkim redom, a kroz koje nas glasom, iz vlastita, osobna gledišta kćeri, vodi autorica filma.
“Lekcije mog tate” otpočinju oduljim kadrom ravničarskog, bit će slavonskog krajolika, snimanim kroz prozor vlaka u vožnji, u kojem se odražava i prazna unutrašnjost putničkog odjeljka, da bi nakon nekog vremena, pomakom kamere, autoportretno, u odrazu, bilo uhvaćeno i lice snimateljice iza kamere. Putovanje. Autobiografsko. U prošlost. I ne baš posve o sebi. Snimljen sada, rukom autorice (i snimatelja Luke Matića) koja se uglavnom ne pojavljuje likom nego samo glasom pripovjedačice, uvod postavlja okvir cjeline, trasirajući namjeru ostvarenja, svojevrsno nastojanje ka blaženju boli uzrokovane očevim nenadanim odlaskom koji je, uz ostalo, nepovratno promijenio obiteljsku dinamiku. “Dok je bio tu, išao nam je na živce, otkad ga nema, postali smo neka tiha i povučena obitelj.” I, čini joj se, nije ga uspjela dovoljno dobro upoznati.
Najveći dio filma sastavljen je upravo od očevih snimaka, zabilježenih na raznovrsnim filmskim formatima, u ovoj obradi organiziranima u kraće tematsko-motivske odsječke što se nižu nekronološkim redom, a kroz koje nas glasom, iz vlastita, osobna gledišta kćeri, vodi autorica filma. Nenametljivo, suzdržano, prigušeno, glasom tihim, nježnim, katkad malne nesigurnim, gotovo oprezno, obzirno pazeći da ne kaže nešto što bi moglo ikoga povrijediti. Katkad se doima, s tonom neodlučnosti, u raskoraku između želje da s javnošću podijeli taj dio svoje intime i osjećaja da bi možda bilo bolje sve to zadržati za sebe.
Premda izrađene ponajprije od kućnih, obiteljskih snimaka, a ta obitelj i jest ponajviše pred kamerom, “Lekcije mog tate” ne ostavljaju dojam priče o obitelji, o kojoj, zapravo, saznajemo jako malo. Da je i očev posao, primjerice, bio u području audiovizualnog stvaralaštva ponešto ćemo naslutiti tek pretkraj filma, o tomu da mu je supruga u tom poslu bila bliska suradnica, neće biti ni slova. O svemu tomu moguće ćemo doznati izvanfilmskim informiranjem: Danijel Dozet bio je vlasnik i autor u produkciji Ypsilon, agenciji za promidžbu, u kojoj je redateljski potpisao brojne uratke, među inima i nagrađivane kratke turističko promidžbene filmove “Osijek Blue” iz 2005., i “Avantura jednog lista” iz 2009., oba po scenariju supruge Mirele Dozet.
Život obitelji neće biti dramatiziran, odnosi neće biti razrađeni, u karaktere i osobnosti neće se pomnije zagledati, neće biti razvoja događaja, ni zapleta koji bi vodili raspletima. Pred kamerom jesu živa, stvarna, autentična ljudska bića, ali više kao figure u pokretu o kojima ne dobivamo pomnije uvide. Nije to nedostatak, topline i naklonosti cjelini ne manjka, ali jest razmjerno neobično, neočekivano i u svojevrsnom neskladu s početnom intonacijom, no koja ipak nije iznevjerena. Riječ jest o osobnoj, proživljenoj posveti dragoj osobi koje nepovratno nema, zbog čega je nabujao osjećaj da je u odnosu propušteno štošta za što se podrazumijevalo da ima vremena. Posveti izraženoj, može li bolje, onime što je tu osobu poprilično specifično obilježavalo. Nizanjem snimki koje je tata snimao svakodnevno i strasno. Sad ponuđenih u donekle uređenom obliku, no koje i dalje neukrotivo vibriraju šarmantnom proizvoljnošću, nesustavnošću, nasumičnošću, zadržavši ritam stihijskog vrludanja i nepretenciozno opuštenog nehaja, čime je uhvaćen i predstavljen vrutak energije i živosti koji je izbijao iz tate Danka, osobe koja nije ispuštala kameru iz ruku.
I čija je ljubav prema snimanju prenesena na kći.
