Ovogodišnja sezona nagrada mnogo je manje predvidljiva od primjerice one koja joj je prethodila, no premda ima mnogo kategorija u kojima se situacija još uvijek nije dovoljno razjasnila da bismo mogli prozvati pobjednike, ima i nekoliko njih u kojima se smatra da ne bi trebalo biti prevelikih iznenađenja. Jedna od takvih je i kategorija najboljeg dokumentarnog filma za nagradu Oscar, u kojoj se predviđa laka pobjeda hvaljenog terenskog zapisa s poprišta sukoba Palestinaca i Izraelaca, “Jedina zemlja” / “No Other Land” (Basel Adra, Hamdan Ballal, Yuval Abraham i Rachel Szor; 2024.).
Kad bi Akademija takav film odbila nagraditi, sigurno bi ju se prozivalo za podilaženje Izraelu, šikaniranjem snažne poruke koju ovaj film sa sobom nosi. No, kad bi u glasačkom tijelu bilo pojedinaca koje nije briga što o njima govore, već da im je stalo da izaberu najbolji od ponuđenih filmova – a ne tek onaj čije je tematika danas vruća tema na tapeti – te koji za razliku od publike poput one na našem ZagrebDoxu koja mu je dodijelila svoju nagradu, smatraju da politička poruka sama po sebi nije dovoljna preporuka za Oscar, kojem bi se naslovu mogli obratiti na svom listiću?
Prije svega, na njemu ne bi mogli naći onaj koji je ove sezone osvojio gotovo sve ostale velike filmske nagrade u kategoriji dokumentarnog filma: HBO-ov “Super/Man: The Christopher Reeve Story” (Ian Bonhôte i Peter Ettedgui, 2024.), dobitnik Nagrade udruženja producenata, BAFTA-e i Crtitic Choicea za dokumentarce. Akademija njega jednostavno nije nominirala. Ako među nominiranim naslovima tražimo kandidata koji se već okitio jednom od spomenutih većih nagrada, tu je još i “Porcelain War” (Brendan Bellomo i Slava Leontjev, 2024.) koji je odnio Nagradu ceha redatelja (DGA Awards). Akademija se stoga ne mora osjećati obavezanom, budući da je lani već nagradila naslov o ukrajinskom ratu (“20 dana u Mariupolju”), a kako je i onaj prije njega bio antiputinovski (“Navalny”), sada je slobodna okrenuti se Palestini.
No iza velikih ratnih tema sakrio se jedan film o tragediji manje zajednice od cijelih zaraćenih nacija, čija je patnja još strašnije i opipljivije prikazana u filmu National Geographica – “Šećerna trska” / “Sugarcane” (2024), negoli one u njegovim favoriziranim konkurentima. Dokumentarac 27. veljače dolazi u Dokukino KIC u sklopu programa “Ususret Oscarima”, a njegovi su autori Emily Kassie te Julian Brave NoiseCat, ujedno i njegov protagonist, koji se sa svojim ocem upušta u istraživanje prošlosti njihove obitelji vezane za kanadski rezidencijski školski sustav za Indijance kojim je upravljala Katolička crkva. Isti je pod istragama za nebrojene smrti i zlostavljanja domorodačke djece poput mnogih sad odraslih ljudi koje ćemo upoznati u filmu.
Stvar koja igra u korist “Šećerne trske” mogla bi biti i oskarovska nominacija filma “Nickel Boys” (2024) RaMella Rossa u igranoj konkurenciji, uradak vrlo slične tematike – o smrtnim slučajevima i zlostavljanjima unutar američkog kaznenog sustava šezdesetih godina, odnosno sličnim sudbinama crnih dječaka. Ipak, ako se traume uopće i mogu usporediti, one koje su pretrpjele indijanske zajednice u Kanadi čine se još mnogo strašnijima.
“Šećerna trska” je mučno svjedočanstvo, ali ne gradi svoju priču na bombastičnosti svojih užasavajućih otkrića.
A traume izbijaju iz svakog svjedočanstva koje bilo koji od svjedoka i žrtava iznose u filmu; one su generacijske, prenose se s koljena na koljeno, a Julianov je otac kao neželjeno dijete rođeno u tom sustavu, svoje ostavio u nasljeđe sinu kojeg je napustio. No, djeca poput starijeg NoiseCata i Ricka Gilberta, još jednog potomka svećenika koji će na koncu i sam postati svećenikom, barem su još među živima. Kroz velik broj svjedočanstava čut ćemo strašne priče o spalionicama smeća u kojima su završila tek rođena djeca, a kojima je upravljala ruka Katoličke crkve, iste one institucije koja svim silama propovijeda svetost života od njegovog začeća.
“Šećerna trska” je mučno svjedočanstvo, ali ne gradi svoju priču na bombastičnosti svojih užasavajućih otkrića. Umjesto toga, usredotočuje se na patnju preživjelih, prisiljavajući nas da se suočimo s njihovom boli i zajedno s njima osudimo sustav koji je desetljećima štitio počinitelje gnjusnih zločina – samo zato što su žrtve bile Indijanci, rasa smatrana manje vrijednom. Od same ideje o takvim školama koje su služile isključivo za ispiranje mozgova domorodačke populacije kako bi ih preobratili na katoličku vjeru, preko zapanjujućeg broja neoznačenih grobova pronađenih na područjima takvih ustanova, do uznemirujućih detalja o pojedinim slučajevima zlostavljanja, “Šećerna trska” plete mrežu stravičnih podataka, ali uspijeva i dalje u osnovi biti pričom o posljedicama zločina i sudbinama na koje su utjecali, a ne o zločinima samima.
Premda u posljednjoj četvrtini gubi na snazi dok zaokružuje osobnu dramu u obitelji NoiseCatovih, humanost i odmjerenost dokumentarca “Šećerna trska” služe kao dokaz vrijednosti osvojene Nagrade za najbolju režiju u domaćoj konkurenciji na prošlogodišnjem Sundanceu. Svakako bi bio vrijedan kandidat i za nagradu Oscar, kad ona ne bi morala završiti tamo gdje već mora. Kad smo već kod toga, “Šećerna trska” nam jasno daje do znanja da i tamošnji Indijanci pjevaju o Kanadi kao Jedinoj zemlji, prije nego što ju je kolonizirao bijeli čovjek. No, je li njihova patnja u očima Akademije ona najdostojnija Oscara?
