Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Ne postoji priručnik za etničko čišćenje, izjavit će protagonist filma “Tantura” (2022) Alona Schwarza, ne bi li naglasio proizvoljnost djelovanja izraelskih vojnika. Međutim, jedan je drugi redatelj – Avi Mograbi, već otprije iznio priručnik za okupaciju u filmu “Prve 54 godine: Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju” / “The First 54 Years: An Abbreviated Manual for Military Occupation” (2021), u kojem korak po korak elaborira metode istjerivanja, zastrašivanja i zlostavljanja, da bi otvoreno prokazao oformljeni sustav ugrađen u sve pore izraelskog društva. Doduše, sugovornik iz filma “Tantura” referira se na tzv. izraelski rat za nezavisnost 1948., koji Palestinci nazivaju Nakba – katastrofa. Riječ je o prijelomnom trenutku neprekinute spirale nasilja, koju danas vidimo otvoreno brutalnom, unatoč mašineriji koja u očima globalne javnosti nasilne činove nastoji normalizirati.
“Tantura” nastavlja put koji je započeo znanstvenik Teddy Katz i na temelju metoda usmene povijesti otkrio prikrivane masakre u napadu na naslovljeno selo, što u izraelskom društvu, baš kao i drugi zločini predstavlja tabu. Katz je u međuvremenu isključen iz akademske zajednice i proglašen personom non grata, dok redatelj eksplicira sistemsku indoktrinaciju utkanu u strukture osjetljive na svako propitivanje. Rezultat Schwarzova filma jest rašomonski prikaz istog događaja, uvjetovan nestalnošću sjećanja, odnosno obrambenim mehanizmima njegova zatiranja, brisanja i negiranja. Neminovne praznine nastale protokom vremena i činjenicom da su intervjuirani subjekti nagrizeni bolestima ili starošću, redatelj popunjava arhivskim materijalom te Katzovim audiozapisima, provocirajući nedvosmislene zaključke kod gledatelja. Svjedoci vremena i živući počinioci masakra, unatoč podastrtim dokazima svoje postupke ne brane u maniri srodnih filmova ili suđenja ratnim zločincima, već nas suočavaju s posvemašnjim otporom i negacijom. Film se premeće u studiju nemogućnosti društvenog prisvajanja mračnih strana povijesti, dok poticana s vrha premrežuje sve društvene pore.
Svako će se potiskivanje u konačnici ispoljiti, makar u modificiranom obliku, a da se tu kriju zameci svih kasnijih zločina, rasvjetljava većina filmova drugog dana 7. AJB DOC-a. “Tantura” je uvrštena u programsku sekciju “Last Minute Cinema”, koja za razliku od ostatka programa nije limitira televizijskim formatom (tj. minutažom). Film detaljizira problematiku i pruža okvir za analizu, prokazavši mehanizme kolektivnog potiskivanja i nacionalističkih zastranjivanja karakterističnih za sve sukobe. Utoliko je daljnju razinu razumijevanja događanja u Palestini, omogućio masterclass novinara Melide Mustafić i Emrea Bastuga, a koji su prenijeli vlastito iskustvo posjeta Zapadnoj obali, s ciljem reprezentacije diskriminatornih praksi prema autohtonom stanovništvu. Otvorili su daljnju perspektivu odnosa prema strankinjama, najčešće Europljankama udanim za Palestince, od kojih neke na tom području žive desetljećima, suočavajući se s omalovažavanjem i negiranjem osnovnih ljudskih i građanskih prava.
Novinarski je dvojac u gotovo gerilskim uvjetima snimio kratki film “Life Between Checkpoints”, prikrivajući prave razloge ulaska u zemlju. Riječ je o snalaženjima kakva su nam poznata od strane nebrojenih redatelja koji snimaju u diktatorskim režimima (sjetimo se samo iranskih, ruskih, bjeloruskih primjera), što je samo kontrapunkt navodnoj izraelskoj demokraciji. Okomita snimka uobičajena za formate objavljivane na društvenim mrežama, zadobiva simbolički sloj skučenosti i izostanka cjelovite slike. Ostvarenje je još jedan dokaz da sadržajno autentičnija djela nastaju unatoč nemogućim uvjetima, nasuprot velikim produkcijama koje će te činjenice prije iskoristiti u promotivne svrhe. Posebnu je dimenziju predavanju dala jedna od protagonistica filma podrijetlom iz Srbije, a koja u Palestini ima obitelj, prenijevši vlastito, sasvim obično, i u drugim bismo uvjetima rekli dosadno iskustvo, u medijima podložno egzotizaciji pa i uvredljivim interpretacijama.
Još je jedan novinarski film, “The Evidence” (2024) Atakana Kerkuklua, jučerašnji dan zaokružio iznošenjem šturih činjenica kršenja ratnih običaja (koliko god taj termin bio inherentno paradoksalan), preciznije ratnih zločina Izraela, a prije svega uporabe fosfornih bombi u područjima naseljenim civilima. Indikativna uvijek ostaje razina objektivnosti sadržana u izjavama sugovornika – znanstvenika i istraživača. Pritom je distanca naravno neminovna, ali jednako tako na široj razini rezultira normalizacijom čina ratovanja, dok porazna ostaje činjenica da se kao društvo na globalnoj razini više trudimo posljedice rata umanjiti, no potpuno ga eliminirati i učiniti neprihvatljivima u svakom obliku.
