Granica prema izvanjskom, prazna površina na koju se znakovi upisuju, samokonstituirajća danost, sredstvo predstavljanja drugom, ali i krinka. Tijelo je koncept opterećena značenja. Zapadnokršćanska kultura tu je pronalazila izvor sve niskosti i srama, otvorenog znaka konačnog propadanja, da bi modernitetom postalo revolucionarni nositelj promjene položaja i svijesti. Suvremenost ga osnažuje identitetskim perspektivama, tretira kao izraz društvene opresije, kojem je inherentna mogućnost otpora. Amblematska upućenost na tijelo kao jedinog istinski dijeljenog iskustva, univerzalnost proizašla iz permanentnog stanja uzdizanja svijesti i uvijek nanovog vraćanja u fizičku danost, inspiracija je i jednom od najboljih eseja naše kinematografije “Tijelo” (1965) Ante Babaje. Isti naslov dijeli novi film Petre Seliškar, nastao 2023. godine u hrvatskoj koprodukciji Wolfgang&Dollyja. I ovdje plastično otkrivamo svu ambivalentnost naših fizičkih utjelovljenja, sputavajuće tijelo u paradoksalnoj težnji za opstankom.
Filmska priča temelji se na iskustvu redateljičine dugogodišnje prijateljice Urške Ristić, s kojom kroz razgovore, memorabilije iz zajedničke prošlosti otkriva duboko opterećujuću nemogućnost kontrole, onog što nam se čini najbliskije – vlastita tijela. Dijaloška struktura biva neprekidno upotpunjavana snimkama iz mladenačkih dana, postupno razotkrivajući portret žene čija je volja nepokolebljiva. Uostalom, nastali je film puni iskaz te činjenice, dok racionalno sagledava posljedice autoimunih bolesti, kojima se tijelo okreće protiv sebe sama u neopozivom činu samorazaranja. Već je uvodnim dijelom naznačena temeljna težnja osiguranja sigurnog prostora, a sve će prikazano biti rezultat zajedničkog probiranja po prošlom. Stoga je u prvi mah teško sa sigurnošću tvrditi koja će od tri prikazane žene ustvari preuzeti primat, dok im se kamera ravnopravno posvećuje da bi se postepeno iskristalizirala stvarna nositeljica. Junakinja situaciju kontrolira, ali jednako tako dopušta da film postane svojevrsni vrhunac priče koju je s redateljicom davno započela. Iz njihova se suptilnog odnosa reflektiraju daljnje dimenzije međusobne potpore, prihvaćanja i razumijevanja, jednako krucijalnih za cjeloviti opstanak ličnosti.
Tijelo i psiha u reverzibilnom su odnosu, a film ih podcrtava ne samo verbalnim opisima snova, stanja polusvijesti, već i estetskom nadogradnjom osmišljenom kroz sekvence eksperimentalne teksture. Gledatelj biva uvučen u vizije kolektivno nesvjesnog, dok prepoznatljivi oblici bivaju prekrivani gustim i teškim (psihičkim) naslagama. Vizualizacijom nagomilanih frustracija, slabosti, potisnutih želja, estetska razina prestaje biti puko simbolička i rastvara se u dijeljene svjetove psihičkog, neposredno prije fizičke manifestacije i bacanja u stvarnost. Riječ je o filmskim momentima koji se pojavljuju opetovano i pridonose ritmičnosti cjeline, a imaju funkciju umrežavanja individualnog iskustva s opće spoznatljivim čuvstvima, posuđujući iz zajedničkog simboličkog korpusa – zmijolikih bića, podvodnih pejzaža, ktonične atmosfere koja zaziva instinktivni otpor. U “Tijelu” stoga uvjetno možemo govoriti o povratku na esej; filmski jezik prenosi ono jezično nedohvatljivo, dok se poigrava imaginacijom na tragu klasičnih eksperimentalnih postupaka, prekidajući narativ i preobražavajući njegove dijelove u samostalne fizičke entitete.
“Tijelo” Petre Seliškar možemo promatrati kao prototip adekvatnog tretmana protagonistica u osjetljivim situacijama. Svaki se prizor nadaje prirodno, a zbog svog značaja korespondira direktno s gledateljstvom, razotkrivajući potencijal preoblikovanja stavova svih uključenih.
Film Petre Seliškar temeljnu ideju dijeli s filmom Claire Simon, skoro identična naziva “Naše tijelo” / “Our Body” / “Notre corps” (2023), također prikazanom u ovogodišnjem programu ZagrebDoxa. Zamjenica pritom čini bitnu razliku, jer Simon u snimanje ulazi itekako svjesna političnosti teme, ženskog tijela posebno – poprišta neprekidnih borbi za dominacijom. U skoro trosatnom istraživanju manifestacija tjelesnosti, s naglaskom na unutrašnje ambivalencije, Simon ispituje situaciju kad tijelo prestane biti oslobađajuće i postaje nemoguće. Kao što Urška naglašava, apsurd medicinskih tretmana, iako u nadi cjelokupnog poboljšanja, krije se u negiranju cjelovitosti osobnosti, svođenju na najprimarnije funkcije, bolnu svijest vlastite potrošnosti. Međutim, obje redateljice, kao i njihove protagonistice – Urška naročito svjesno, rješenje pronalaze u aktivnom stvaralaštvu. I to ne radi stvaralaštva samog, već činu snimanja kao mogućnosti, ako ne promjene, (pretpostavimo da film ima snagu rubno utjecati na društvenu svijest načina odnošenja prema pacijentima – što Simon otvoreno u jednom trenutku pokazuje), onda otvaranja pitanja koja se često pogrešno svode na sferu intime, marginalizirana kao skoro pa nepristojna.
Osim što film postaje sredstvo nadvladavanja pasivnog položaja pacijentica, žena u širem društvenom smislu te autorice i njihove junakinje zadobivaju sasvim jasan glas; osobne traume preobražavaju u sveprisutne i time društveno višestruko relevantne. Pritom “Tijelo” Petre Seliškar možemo promatrati kao prototip adekvatnog tretmana protagonistica u osjetljivim situacijama. Svaki se prizor nadaje prirodno, a zbog svog značaja korespondira direktno s gledateljstvom, razotkrivajući potencijal preoblikovanja stavova svih uključenih. U današnje doba širenja rasprave u nekad samorazumljive profesionalne domene, odnosno smislenog propitivanja autoriteta uvjetovanog tek društvenim položajem, dok dostupnost i načini medicinskih tretmana postaju sve presudnija pitanja, oba filma daju bitan obol, širi od unaprijed postavljenih kontura. Do izražaja dolazi perspektiva koju smo skloni zanemariti – političnosti privatnog. Zbog sveuporabe je možda izgubila na preciznom značenju, ali to ne umanjuje činjenicu uvjetovanja svih naših iskustava društvenim okvirom.