Zagrebačko Dokukino KIC u subotu je bilo poprište projekcije filma “Tijelo” / “Body” / “Telo” (Petra Pan Film / PPFP / Wolfgang&Dolly; 2023.) slovenske redateljice i producentice Petre Seliškar (Ljubljana, 1978.), uz popratni razgovor. Riječ je o dokumentarcu bogatog festivalskog života, koji je osvojio nagradu Vesna za najbolji slovenski dugometražni dokumentarni film na Festivalu slovenskog filma u Portorožu, dok ga je hrvatska publika imala prilike vidjeti u Regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa. “Tijelo” se bazira na snažnoj priči glavne protagonistice Urške Ristić, koja iako suočena s preprekama u vidu kontinuiranih bolesti, ne gubi duh. Redateljica i njena junakinja nakon projekcije su iznijele svoje impresije o filmu, a dio su podijelile i s nama.
“‘Tijelo’ smo snimale u dugom periodu od dvadeset godina. To je film o mojoj dragoj prijateljici Urški; ne samo o njoj, nego uopće o tome što je tijelo i kako s njim živimo na više nivoa. U dvadeset se godina puno stvari promijenilo – kad smo počele, bile smo tinejdžerke sa svojim idejama o životu. Kasnije tijekom Urškinog života, svih bolesti i preokreta, naravno da smo se mijenjale, ali je naše prijateljstvo ostalo do danas. Film je dokaz našeg odnosa, kao i borbe za životom, kako nastaviti živjeti i voljeti taj život. To je ustvari Urškina životna priča, nje kao heroine koja se više puta srela sa s smrću, preživjela i živi”, rekla nam je redateljica Petra Seliškar i nastavila:
“Ovo je specifičan film. Možda nije onaj koji svatko odmah želi vidjeti, no mislim da su kritičari nevjerojatno dobro reagirali, a još uvijek imamo odličan festivalski život. Počeli smo u Sarajevu pa onda išli u Makedoniju na MakeDox, bili smo u Francuskoj i Njemačkoj, imali projekciju u Brazilu, slijedi u Kijevu… Bili smo po cijelom Balkanu, hrvatska je premijera bila na ZagrebDoxu. U Sloveniji je dobio Vesnu za najbolju dokumentarni film. Tako da živi. Bio je u distribuciji u mnogo malih kina u Sloveniji, dotaknuo je ljude, funkcionira na neki specifičan način. Ljudi ga pogledaju pa preporuče dalje, zanimljiv je taj distribucijski put – od usta do usta. Možda tema nije toliko široko interesantna, radi se o osobnom doživljaju; zato je ‘Tijelo’ specifičan film, nije samo dokumentarac.”
Upravo nas je iz tog razloga zanimalo na koji je način film strukturiran, kako je razvijana specifična estetika.
“Film je velikim dijelom sniman na Prespanskom jezeru u Makedoniji, koje je vizualno lijepo samo po sebi. Moram istaknuti direktora fotografije Branda Ferra koji je napravio jako lijepu fotografiju. Pritom smo se poslužili mikroskopskim snimkama i ušli u tijelo da bi gledatelj osjetio kako je biti u Uršikom tijelu, a svemu su doprinijele njene misli. Zmijski otok do kojeg je Urška plivala, također je estetski moment; tu ima jako puno kormorana, pelikana koji imaju gnijezda na otoku. Sam put do otoka – to je 3.5 km naprijed i nazad, znači 7 km – ima bitnu poruku; dosta je simbolična slika vode i jezera, zmijskih otoka i borbe sa životom. Možda čak biblijska. Nismo to planirali, tako je ispalo dok smo se igrali travom, prirodom, što je ustvari i priroda samog tijela. Ta je priroda pomogla Urški da sastavi svoje misli i prepusti se sebi i nekom drugom tijelu, koji nije samo fizičko”, govori nam Petra Seliškar.
Razgovarali smo i s glavnom protagonisticom “Tijela”, Urškom Ristić.
“Za mene je sad film terapeutski. U njemu vidim stvari koje prije nisam, recimo loše frizure, majice koje su mi nešto značile. Nekad gledam samo te stvari, a nekad me opet pogodi i razmišljam o svemu što se dogodilo, kako je bilo, zašto baš ja i tako dalje. U čitavom tom iskustvu možda je najvažnije to da nas ima puno koji smo bolesni, na bilo koji način. I u prirodi se napada bolesna životinja. No, primijetila sam da ljudi ne pričaju o sebi i svojim bolestima. Čak ni ja ne pričam mnogo o tome, na poslu recimo, da ne bih bila ona slaba ili manje sposobna. Ali kad ljudi vide film, otvore se i prilaze mi, pričamo o tome kako su oni, što im se i kako dogodilo, kako rješavaju te stvari, vjeruju li zdravstvenom sustavu… Možda su pronašli neki drugi način da se izliječe”, izjavila je Urška, koju smo pitali o podršci zdravstvenog sustava za vrijeme njene bolesti.
“Mislim da sam imala veliku sreću da sam bila mlada, jer za mlade više brinu nego za starije. Imala sam i dobre doktore koji su me pažljivo pratili. A što se tiče rehabilitacije – tamo je vrh, tamo je smiješno. I to je pozitivno iskustvo. Mogla bih se vratiti malo na odmor, toliko su dobri”, rekla nam je.
Urška osjeća individualni rast potaknut činjenicom suočavanja s bolešću i graničnim, intenzivnim iskustvom.
“Kad sam bila mlađa, tijelo je bilo lijepo i zdravo. Nisam se osjećala čak ni lijepo, to tad ne znaš. Sad sam više tolerantna prema svom tijelu, nisu mi više bitne izvanjske stvari, kako izgledam, ili barem ne samo to. Više ga volim, nježnija sam prema njemu”, zaključila je za kraj glavna protagonistica “Tijela”, Urška Ristić.
Pisana verzija ovog razgovora pročišćena je zbog jasnoće, a prirodan je i dio odgovora o festivalskom životu filma.
