Ljudi koji proizvode umjetnički zanimljive stvari mogu biti posve nezanimljivi, barem kad je riječ o medijskoj prezentaciji njihove ličnosti. U Hrvatskoj je možda najpoznatiji slučaj Dubravko Mataković, onakav kakav je prezentiran, odnosno kako je i sam sebe prezentirao u popularnoj Knjazovoj televizijskoj emisiji. Tvorac urnebesno duhovitih grotesknih stripova čije je svaki kadar pravo malo bogatstvo svega i svačega, kod Knjaza je ispao ne samo potpuno dosadan nego i, ruku na srce, nesimpatičan i lišen duha, a svakako duhovitosti koja je zaštitni znak njegovih radova. Željko Špoljar alias Pavle Svirac alias Književna groupie, po svom umjetničkom značaju i važnosti u novinsko-književnoj sferi nipošto nije usporediv s Matakovićem kao vrhunskim autorom u sferi stripa, kao uostalom ni s još jednim novinsko-književnim autorom, Viktorom Ivančićem i njegovim Robijem K., ali ono po čemu jest usporediv s prvospomenutim slavonskim zemljakom (Mataković je iz Vinkovaca, Špoljar iz Đakova), jest posvemašnja osobna nezanimljivost pred kamerama.
Za razliku od Matakovića koji je imao masovnu gledanost na središnjoj nacionalnoj televiziji HTV-u, Špoljar je (glavni) lik dokumentarnog filma “Književna groupie” (Factum, 2024.) čija će gledanost nesumnjivo biti daleko manja. Riječ je o debitantskom samostalnom radu 34-godišnjeg Nikice Marovića (prethodno je suautorski potpisao naslov “To je res”), koji je naumio dati portret autora istoimene kolumne što je zadnjih već podosta godina piše pod pseudonimom Pavle Svirac (prvo na sajtu Artetist, onda u tjedniku Nacional) i koja je naišla na stanovit odjek na novinsko-književnoj sceni. Taj portret proteže se na 60 minuta, a već na polovici trajanja gledatelj se zapita što se do kraja filma može dogoditi da razbije monotoniju prikaza jednog posve dosadnog i nemalim dijelom iritantnog lika. O Špoljaru prvo svjedoče njegovi poznanici, prijatelji, suradnici, redom nimalo poticajni, onda na scenu stupa on sam i do kraja filma ostaje s niskom energijom, poluartikuliran, s jezikom punim vulgarizama koji ne pridonose nekakvoj eventualnoj ekspresivnosti karaktera, nego podcrtavaju njegovu banalnost.
U nekom trenutku bitan lik postaje i Špoljarova (bivša?) supruga Maja Hrgović, najprije kao prva urednica njegove kolumne, ali potom i od njega sasvim samostalan karakter, što je početnička dramaturška greška; hajde da taj karakter donosi neku intrigantnost ili originalne uvide, ali Hrgović, bivša novinarka i književnica u pokušaju, dijeli Špoljarov sumoran pogled na hrvatsku književnu scenu, lišen ikakve konkretizacije, te više-manje ponavlja već rečeno. Pri kraju filma ponovo se javljaju svjedoci koje smo vidjeli na početku, odnosno na djelu je školsko dramaturško zaokruživanje, a Marović, valjda svjestan koliko mu je protagonist malo dao, pokušava spasiti što se spasiti dade te pušta Špoljara da o samom sebi govori da je nezanimljiv i da će stoga i film biti isti takav.
No sve je to daleko premalo da bi opravdalo HAVC-ovo (su)financiranja ovog projekta, dok je jedini razlog njegova uvrštavanja na repertoar ZagrebDoxa, činjenica da ga je proizveo Factum, kuća koja stoji iza festivala.
Dakle, poseže za meta postupkom koji nije drugo nego alibi za promašaj; pritom ključni problem nije što je središnji lik takozvano mrtvo puhalo, a ne živopisan, iskričav karakter, već to što autor nije pronašao način da i od mrtvog puhala stvori barem donekle interesantan lik. Doduše, nije sve potpuno promašeno: film malo živne u dvije kratke scene kad se Špoljar nađe u ugođajno oskudnim ambijentima nekakve zapuštene (kazališne?) dvorane i medicinske ustanove, a nešto života i atmosferičnosti ima i kad s kćerkicom posjećuje obiteljsku kuću u Đakovu.
No sve je to daleko premalo da bi opravdalo HAVC-ovo (su)financiranja ovog projekta, dok je jedini razlog njegova uvrštavanja na repertoar ZagrebDoxa, činjenica da ga je proizveo Factum, kuća koja stoji iza festivala.