Snimiti dokumentarni film koji autentično progovara o marginaliziranom (ženskom) transgeneracijskom iskustvu, a da je istovremeno vizualno zanimljiv i autorski odvažan, i dalje nije samorazumljiv čin. Najčešće jedan od momenata preuzima primat, dok smo drugi spremni zanemariti u korist važnosti teme i njena probijanja u javni prostor. Na netom završenom Zagreb Film Festivalu, zahvaljujući sekciji “Nagrada publike LUX” – u organizaciji Europskog parlamenta i Europske filmske akademije, prikazan je dokumentarac “Sestrinstvo parne kupelji” / “Smoke Sauna Sisterhood” / “Savvusanna sõsarad” (2023) redateljice Anne Hints. Ideja programa “Lux” jest posredstvom festivala povećati vidljivost relevantnih europskih ostvarenja, a u ovom je slučaju doprinio i rodovskoj raznolikosti.
Film Anne Hints s razlogom je zapažen; funkcionira kao zaokružena cjelina s vještim smjenama totala netaknute prirode i prizora interijera tradicionalnih kupelji na sjeveru Europe, preciznije Estonije. Pritom kadrovi ledom okovanog krajolika, za kojima slijede oni bujajuće prirode, suptilno naznačuju vremenski raspon kojem svjedočimo. U središtu je interesa skupina žena koja se redovito okuplja u skoro ritualnom pročišćivanju u tradicionalnoj kupelji, jednako revitalizirajućeg učinka po fizičko i psihičko stanje. Dok boravak u sauni iz njih izvlači svu nečistoću i negativnost, osnažujući razgovori, u kojima ne prezaju niti od verbalizacije traumatičnih sjećanja, funkcioniraju kao daljnja razina samouspostavljenog terapijskog učinka. Konačni je rezultat na solidarnosti izniklo sestrinstvo – kako ga imenuje redateljica, koje zastupa autentičnu vezu, zasnovanu na temeljima razumijevanja i samosvojne razmjene iskustva, nasuprot izvanjskoj prisili.
Glavnina filma odvija se u parnim kupeljima, pri čemu Hints balansira između distance i prisutnosti; postavivši kameru diskretno među protagonistice, osigurava im onoliko prostora koliko su spremne preuzeti. Fokusom na dijelove razasutih i isprepletenih tijela stvara niz vinjeta utemeljenih na igri svjetla i sjene, koje prizivaju skoro baroknu estetiku. Kamera bazirana na smjeni toplo-hladnih tonova, istovremeno reflektira stupnjevitost emocionalnih stanja protagonistica, baš kao i ekstremne polove prirode koja ih okružuje. Gradeći skladne minijature, naga tijela ne izlaže, već inkorporira u sliku na način na koji ih sudionice artikuliraju, pri čemu je cilj totalno prihvaćanje tjelesnosti kao integralnog dijela bića, nasuprot društveno generiranim predrasudama. Već prvi ekspresivni kadar majke i djeteta, kontrastom i položajem asocirajući historijske artefakte koji slave ženskost, ima amblematsku vrijednost svrgavanja tradicionalnog pristupa majčinstvu kao društvenoj funkciji u korist njegovanja produktivnog odnosa.
U dokumentaristici mnogo od uspjeha zavisi o volji sudionika za uključivanjem, baš kao i mogućnosti vjerodostojnog angažmana, što su pretpostavke koje “Sestrinstvo parne kupelji” pomiče prema skoro prirodnoj nadogradnji zatečenih inspirativnih praksi.
Ispunjavanje praznina prešućene ženske povijesti konkretnom iskustvenom perspektivom, dodatno je potencirano stiliziranom pojavom starije žene, vizualno prezentirane kao zaštitnice, evokativne poganske božice majke, potencijalne utemeljiteljice mjesta koje otkrivamo. No, film ne zapada u zamku naoko oplemenjujućih, ustvari besadržajnih mantri povratka prirodi ili zazivanja arhajske prošlosti, kao benignu kompenzaciju za nezadovoljavajuću poziciju, a čija je stvarna funkcija internalizacija i prihvaćanje ustanovljenog društvenog poretka. Integrirajući ritmičnost tipičnu za ritualne napjeve ili suvremene new age modifikacije, razotkrivanjem neprekinute linije zlostavljanja, marginaliziranja i izostavljanja potreba žena, provodi svojevrsnu profanizaciju i pomak u uvriježenom pristupu tradicijama.
Dezintegracija slike evidentno starije žene ima za cilj preobraziti se u eho ponavljajućih praksi, povratno utjelovljenih u ispovijestima naših suvremenica, ne bi li se preko priča o odrastanju, obiteljskim nesuglasicama i društveno uvjetovanoj hladnoći odnosa, konačno slomile u odbacivanju tabua otvorenog razgovora o abortusu, menstruaciji ili istospolnim vezama, neodjeljivim od punine življenog iskustva. Reminiscencije na nekadašnje društvene zadatosti pokazuju se podudarne današnjim, poentirajući čvrstoću diskursa, koji pojmove odbija ili naprosto prešućuje, ukorijenjen duboko u nametnutoj ideji ženske suvišnosti. Širok generacijski raspon svjedočanstava omogućava osvijestiti izostanak suštinske promjene, kao i značaj uspostavljanja sigurnog prostora, zajednice usmjerene na osiguravanje potpore, kao prvog koraka prema samopouzdanom zauzimanju zasluženog društvenog položaja.
Narativni su slojevi ostvarenja poduprti vizualnim proširenjima prema okviru nepreglednog divljeg krajolika, da bi se iz njega pomaljale individue, svaka jedinstveni svijet. Redateljica protagonisticama pristupa brižno, jednoj će prikazati lice, drugu će zadržati u sjeni, ne bi li se tjelesno i emocionalno ogolile do mjere koju smatraju primjerenom. “Sestrinstvo parne kupelji” uravnoteženo funkcionira na suradnji, ni u jednom trenutku ne prekoračujući granice, dok se različiti elementi prirodno nadopunjavaju čineći mozaik raznorodnih impresija, slika i čuvstava. Adresirani fenomeni daleko su od svake plakatnosti baš zbog životnosti protagonistica, dok će njihova opća raspoznatljivost omogućiti ostvarivanje produktivnih veza prema publici. Riječ je o dijeljenim i identičnim doživljajima, neovisnim o prostorno vremenskim koordinatama, što dodatno dimenzionira redateljica transformirana u vrstu glasnogovornice kolektiva, čijim posredovanjem izrečeno zadobiva konkretno obličje. U dokumentaristici mnogo od uspjeha zavisi o volji sudionika za uključivanjem, baš kao i mogućnosti vjerodostojnog angažmana, što su pretpostavke koje “Sestrinstvo parne kupelji” pomiče prema skoro prirodnoj nadogradnji zatečenih inspirativnih praksi.