Nastavlja se program 18. DOKUarta, na kojem je sinoć prikazan dokumentarac “Zovite me plesačem” / “Call Me Dancer” (2023) američkih redateljica Pip Gilmour i Leslie Shampaine. Posebno su s bjelovarskog festivala ponosni na europsku premijeru filma koji – doduše u malo suzdržanijoj – rags to riches maniri “Slumdog Millionairea” predstavlja život i profesionalni uspon indijskog plesača Manisha Chauhana. A da je svaki početak težak, zna i naš mladi, simpatični i naočiti junak, odrastao u skromnom domaćinstvu s ocem vozačem taksija i majkom domaćicom, samouko plešući breakdance na ulicama Mumbaija. Talent i upornost nitko mu nije mogao osporiti, no novca za profesionalnije usavršavanje u specijaliziranim programima i školama, pretpostavljate – nije imao. Trenutak nade u drugačiju budućnost dolazi nakon nastupa u jednom od indijskih talent showova, nakon čega dobiva stipendiju od baletne škole (DanceWorx Performing Arts Academy) poznatog izraelskog plesača i baletana Yehude Maora.
No, dobro, ali što sad? Jedna prijetnja s roditeljske strane o obaveznom završetku fakultetskog obrazovanja i boljem poslu, kako bi se mogao za njih brinuti u starosti – je ublažena; no ova druga, o potvrdi talenta, napredovanju i mogućem profesionalnom bavljenju plesom, koju mu splet okolnosti može odnijeti u sekundi – tek se počela pomaljati iza sedam gora. Sudbinski susret sa zahtjevnim i strogim izraelskim plesnim majstorom, zauvijek će promijeniti Manishev život, no ne prije hladnog zaključka da u DanceWorxu vrijede potpuno drugačija pravila od slobodnog i nesputanog lebdenja mumbaijskim ulicama. Dvojica muškaraca kasnije će uspostaviti blizak, prijateljski odnos, nadilazeći klasične uloge na razini učitelja i učenika.
Za razliku od freestylea koji dopušta slobodno izražavanje tijelom i neskriptirane pokrete, balet je njegova sušta suprotnost. Ovdje su, pak, pokreti i poze izvježbani do boli, a izvedba mora biti odrađena na visokoj i strogoj tehničkoj razini; prostor za pogreške praktički ne postoji. Sve je ovo Manish morao naučiti nakon dolaska u Yehudinu akademiju, suočivši se s teškim baletnim zahtjevima, naročito iz kuta čovjeka koji se ovom vrstom plesa nikad nije bavio u životu. Za usporedbu, većina uspješnih baletana počinje plesati u ranoj školskoj ili čak predškolskoj dobi; Manishu je bilo dvadesetak. Ne bez razloga.
Obiteljski, nepretenciozni film Pip Gilmour i Leslie Shampaine, idealan za uvod nepovjerljive publike u svijet dokumentaristike…
Pip Gilmour i Leslie Shampaine – kojoj je po službenoj statistici ovo prvi film u karijeri, svog glavnog protagonista i pripadajuće interakcije prate u neintruzivnim opservacijskim kadrovima. Njima dojmovno očekivano dominiraju bravurozni plesački pokreti kako Manisha i ultratalentiranog, 14-godišnjeg Amira, koji će ubrzo dobiti stipendiju uglednog londonskog Royal Balleta, tako i njihovih marljivih kolega čija tijela izvode pokrete nepojmljive običnim smrtnicima. “Zovite me plesačem” ostaje u okvirima klasične dramaturške strukture, arhetipskog junaka koji nadvladava sve zapreke do konačnog uspjeha, što god isti značio nakon revidiranja početnih ciljeva. I to nipošto nije odapeta kritička strelica – jer ono što dokumentarac radi unutar svjesnih i zadanih gabarita, radi više nego korektno, donoseći feel-good priču bez fige u džepu i namještenih, isforsiranih situacija. Dokumentarac američkih autorica lagano je, prozračno, organsko štivo, gurajući u prvi plan svevremenske teme poput prijateljstva, odanosti, privrženosti obitelji, napornog rada čiji se znoj jednom mora isplatiti. Prisutan je – više kao podtekstualni plamičak – i element izražene indijske tradicionalnosti u smislu strogih obiteljskih i rodnih uloga, ali u Manishevom slučaju više kao naučeno roditeljsko ponašanje nego stvarna prijetnja njegovim plesačkim ambicijama. Obiteljski, nepretenciozni film Pip Gilmour i Leslie Shampaine, idealan za uvod nepovjerljive publike u svijet dokumentaristike…
